zakašnjelo obilježavanje desetogodišnjice bloga

i tak, prođe deset godina od prvog posta na ovom blogu, zapravo danas točno deset godina i dva mjeseca jer sam bila lijena prije nešto napisati u povodu obljetnice

kad sam počela pisati blog, 2005., nisam baš razmišljala o tome koliko dugo ću ga pisati,nije da sam baš redovito pisala, ali evogac, još uvijek postoji

prođe deset godina dok si rekao keks, a vrijeme stvarno brže prolazi što si stariji...život se nekako svede na, ups nova godina, ups godišnji, ups nova godina...u međuvremenu radiš, pobolijevaš, jedeš, spavaš, misliš kako ćeš se baviti nečim što voliš pa se ne baviš jer ti se ništa ne da nakon posla pa gubiš vrijeme surfajući, klikaš bezveze, izbjegavaš portale jer ako pročitaš ijedan komentar odmah dobiješ želju spakirat kofere i otić u nepozato...na kraju gledaš samo fotke, one i tako govore tisuću riječi

prije sam čitala knjige redovito, sad čitam uglavnom na godišnjem, i to nemilice, gutam knjige jednu za drugom...ne znam zašto više ne mogu čitati kad nisam na odmoru, počnem, pročitam stranicu, dvije, pa onda mjesecima čitam knjigu, dovršim je obično na godišnjem

prebacila sam se na filmove, a i njih znam gledati danima, na rate

sad sam doma mjesec dana, kao i prije deset godina, morala sam na artroskopiju koljena, sjebala sam i drugo koljeno, sad oba imaju ožiljke, gotovo da su simetrični, valjda je sad ovom desnom srce na mjestu, više nije jedino sjebano...sad imam dva koljena koja više nikad neće biti kao prije...vježbam, vježbam, moram nabildat mišiće da preuzmu ulogu uništenih hrskavica, mogla bih to pretvoriti u ovisnost, na vježbanje mislim, sklona sam ovisnostima, zato se držim samo cigareta, od te ovisnosti neću raditi pizdarije, a od ovisnosti o vježbanju mogu imati koristi, mišići omogućuju dug život, tako kažu, znanstvenici, oni koji se ne bave pizdarijama

primijetila sam, sad kad sam doma pa nemam nekih obaveza, osim ići na terapije i vježbati, kako mi uopće ne fali onaj dnevni zatvor od posla, dapače, ne da mi se uopće vratiti...osam sati izgubljenog života, osam sati sjedenja koje ti uništava tijelo, osam sati besmislenog uredskog posla bez kojeg bi svijet i dalje postojao...najviše volim onu, budi sretna što radiš i primaš plaću, jebemu, kako itko tko ima mozak može biti sretan da negdje bude zatvoren u točno određenom vremenu, radeći da bi netko od tog ostvarivao dobit i udijelio ti neku mrvicu od toga, ne znam, imam očito problem sa zadanim poimanjem sreće u životu...nadam se da ima još takvih, obično se osjećam usamljeno po tim nekim životnim pitanjima tipa, što bi sve netko trebao napraviti u životu po nekim zadanim društvenim normama a da bi svi oko njega bili sretni i zadovoljni, osim njega/nje sam-og/e uglavnom

zapravo mi je falilo ovo pisanje, možda da počnem pisati dnevnik?