tak sam si nekakva sva nikakva

i ne da mi se ni pričati, ni pisati, ni ništa drugo

imam u glavi nekakav potres/tsunami/tornado ili što već od misli....previše razmišljam u zadnje vrijeme...o krivim potezima, propuštenim prilikama, neiskorištenim mogućnostima, suživotu s krivim ljudima, osjećaju nezadovoljsta koji me prožima kroz sve stanice tijela, tako da osjećam da mi sve što imam na sebi smeta, steže...skinula bih sve sa sebe i vrištala, možda bi pomoglo....nekud bih pobjegla, i od sebe same kad bi ikako bilo moguće


i tak se više ni ne gledam u ogledalo, ne šminkam se, umijem se i ponekad prislim da se namažem kremom.... jer sam si isto tako sva nikakva, ružna sam si....a prije sam si bila lijepa...što je samo dokaz da je sve u očima i glavi promatrača...

danas sam se jedino dobro osjećala dok sam mijesila, mijesila, mijesila i mijesila tijesto za pizzu, ali i onda sam previše razmišljala....zašto nemam neki gumb on/off na glavi?