postajem poduzetnica, tralalalalala

odlučila sam, otvaramo obrt, na muža jer srećom ima faks te struke, a ja ću raditi...čak je i muž zagrijan...poželite mi (nam) sreću

odmah sam bolje volje nakon što sam to odlučila, jednostavno više ne mogu biti u ovoj firmi, počela sam svaki dan kasniti jer se jedva prisilim da krenem na posao, ne mogu više gledati taj kaos i neorganiziranost, volim red, rad i disciplinu (rekla sam vam već da imam njemačke krvi u sebi)

ne mogu više ništa pisati, odoh maštati

ti bokca, morala sam dvaput upisivati korisničko ime i šifru, koja sigurnost, kao da smo u tajnoj službi

ja sam donekle živa i zdrava, ubio me posao skoro, za uspomenu imam dva roga na čelu, koji se ne povlače ni nakon dva tjedna, a i nekakvu bolnu oteklinu ispod desnog uha....osjećam se kao da je iz mene iscijeđen i zadnji atom energije i sve sam odlučnija u tome da počnem raditi sama za sebe jer ovako više ne mogu, a niti želim

mrzim raditi poslove koje ne trebam iz razloga što drugi ne znaju, neće ili nemaju vremena, mrzim kad me se zove vikendom deset puta, jer bih ja valjda trebala znati gdje je koji kreten odložio koji papir, mrzim kad mi netko kaže da imam menadžersku plaću i da bih zbog toga trebala brinuti o tome što svi rade i osamsto puta mjesečno svakog mjeseca nekog podsjećati da mi nešto dostavi, mrzim ostajati na poslu do devet navečer i onda se svađati s mužem zbog toga...a još k tome ni nemam menadžersku plaću, nego plaću kojih 2000 kn veću od prosjeka i mislim da menadžeri ne moraju brinuti o pizdarijama...i zapravo ništa ne mrzim jer nemam energije za mržnju, jednostavno mi je pun kurac svega

počela sam ovo pisati prije skoro sat vremena, očito nemam više vremena za nastavak, nekom drugom prilikom

stvrano nisam prisebna, stisula sam spremi umjsto objavi i gledam što se događa

nisam prihvatila dvostruko manje plaćeni posao, ali bi radila samo jednu stvar....ovdje radim bar na 4 radna mjesta...nekako mi je to bilo ipak premalo novaca....kako bi vi postupili