Nakon dugog razmišljanja i borbe s dvojbama i očajavanju iz općih razloga došlo je i to pitanje:"jesam li ja lud??"
to pitanje je moglo potaknuti mnogo razloga i vjerojatno je...možda se čovijeku nakon nekog vremena jednostavno nakupi sve što mu predbacuje ta okrutna sadašnjica...no ipak,odlučih zapitati svoju svijest koji bi to čimbenik mogao biti da toliko utječe na moju svijest...hm...
Razmišljanje je nekada stvarno zamorno,ali ipak nenadmašivo...razmišljanjem čovijek dođe na svakakve fix ideje...koliko god sam razmišljao nisam nailazio na odgovarajući odgovor,niti na neku uputu,pa čak ni neki prokleti trag...NIŠTA!!mislio sam možda nisam dovoljno razmišljao...
malo sam mislio i da sam preglup da nadiđem svoje mogućnosti.Ne,nije to to...svaki čovijek ima sposobnost rasti dalje i postizati nove rezultate.A glup nisam,zaboga(valjda),ako sam uspio upisati gimnaziju(to su te riječi utjehe,ali samo prividno,jer sam se sjetio nekih izgubljenih slučajeva koji lutaju tom školom kao izgubljene duše na putu u raj-ili tako nešto)Nažalost,vratio sam se na noge i svijest,ali opet taj prokleti razlog ostao je ne razotkriven,mislim da će i zauvijek ostati...ljudi neke stvari jednostavno zakopaju preduboko u sebe i na kraju ne razumiju više ni sami sebe...jedna vrlo glupa osobina,ali šta ćeš...šta je tu je!i tako prihvatio sam taj poraz i sjetio se stihova koje sam jednom napisao prijateljici(koji su dostupni i u jednoj pjesmi):"jedna suza niz oko,za čovijeka što znači,život,izgubljena bitka,al' svaki dan sam jači,doć'će taj trenutak,mojih 5 minuta,ja i božja ruka,pojas šampiona oko struka..."
Neznam,dragi moji čitatelji,zaključite sami...a vi moji sudrugari i prijatelji,mi to odgovorite kada se bumo vidjeli u školi...e,da,jedna velika pusa mojoj nini...i...neka ne pati ;)
|