Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 16.04.2009.

Razgovor sa samim sobom

Posljednjih dana dobio sam puno poziva za razgovor s novinarima o tome što se događa na sceni i iza kulisa Saborskog istražnog povjerenstva o Rončevićevim kamionima. Sve sam ih morao odbiti jer su mi članovi Istražnog povjerenstva iz redova HDZ-a: Hebrang, Markovinović, Tomljanović i Ćosić i njima po svemu pridruženi HSS-ovac Stanko Grčić zabranili razgovarati s novinarima. Poštujem tu zabranu koju su upravo oni unijeli u Poslovnik o radu Povjerenstva i ne razgovaram ni s kim, ali, u takvoj shizoidnoj situaciji, počeo sam razgovarati sam sa sobom. Zatvorili su me dakle HDZ-ovci u duhovnu samicu, izolirali od bio kakvog kontakta, pa ja tako utamničen, hodam od jednog do drugog zida te svoje zatvoreničke ćelije i sam sebi postavljam pitanja i dajem odgovore.

Evo jednog od tih solilokvija vođenog u besanoj noći, u izolaciji, u samoći.


JA: Zabranili su vam govoriti. Pa zašto?

STAZIĆ: Boje se. Boje se istina koje bih mogao izgovoriti, istina koje bi mediji prenijeli i koji bi tako dospjeli do javnosti. Boje se dakle te javnosti od koje žive, koja plaća i mene i njih, koja plaća Rončevića i koja je platila i te kamione koje je Rončević skupo platio.

JA: Hoćete reći da se boje da Rončević skupo ne plati tu svoju kupovinu.

STAZIĆ: Nije tu u pitanju samo Rončević. Da se radi samo o njemu, prihvatili bi oni istinu koju je sad već nemoguće sakriti i ostavili sirotog Ronija da se kuha u kaši koju je sam pripremio. Pustili bi ga niz vodu. Pa ne bi on bio ni prvi ni zadnji HDZ-ovac kojemu bi se dokazao kriminal. Brane oni njega tako očajnički vjerojatno zato što su ovdje u pitanju i oni sami, njihova stranka, HDZ.

JA: Čekajte, čekajte, hoćete reći da je na kraju te očito sumnjive transakcije, neka lova išla i HDZ-u?

STAZIĆ: To ne mogu dokazati, ali vodite računa da se sve to zbivalo u vrijeme predsjedničke kampanje u kojoj je HDZ trošio enormno puno na reklamiranje svoje kandidatkinje, a da su troškovi koje su kasnije priznali za kampanju bili znano manji od onoga što je moralo biti plaćeno za toliki broj televizijskih i radijskih spotova, jumbo plakata, letaka i svega onoga što uz kampanju ide. Pa ne mora vam netko direktno u stranku vratiti višak državnog novca kojim ste preplatili njegovu robu, može to puno jednostavnije napraviti tako da zakupi određeni oglasni prostor koji vam onda ustupi. Ima tisuću načina da se takav dug izravna.

JA: Mislite li da je njihov strah od istine o kojemu stalno govorite bio i razlog što su za javnost zatvorili svjedočenje generala Joze Milićevića pred Istražnim povjerenstvom?

STAZIĆ: Apsolutno. Nije bilo ni jednog drugog razloga da se to svjedočenje ne odvija pred novinarima. Mi smo na toj sjednici analizirali Milićevićev izvještaj o obavljenom nadzoru koji je bio deklasificiran, a sam je Milićević odlukom ministra bio oslobođen čuvanja vojne tajne. Ali, da su dopustili da se svjedočenje odvija pred novinarima, onda bi se vidjelo kako su vrijeđali i ponižavali generala. Nastojali su ga uvjeriti da ne poznaje zakonske propise, da je neovlašteno proveo nadzor, da laže. Kamere bi tada zabilježile i kao dokument sačuvale to kako su se uvredljivo i kakvim omalovažavanjem pristupili jednom od najčasnijih ljudi koje sam ikada imao prilike upoznati. Čovjeka koji je završio najprije kriminalistiku, a kasnije i ekonomski fakultet, na kojem je i magistrirao, koji je dakle obrazovan, vjerojatno jedan od obrazovanijih ljudi u Hrvatskoj vojsci, vrijeđali su tako da su mu govorili kako ne zna pročitati i protumačiti propis, kako je dakle polupismen. Strašno. General ima blistavu vojnu karijeru. Priključio se obrani zemlje kao dobrovoljac iz redova policije u kojoj je radio, prešao u Zbor narodne garde, počeo od zapovjednika satnije, hrabro se borio na svim bojištima a da se nikada i nigdje nije ogriješio o pravila ratovanja, napredovao čin po čin na temelju ratnih zasluga i iz rata izašao s činom brigadira koji je vodio elitnu Prvu gardijsku brigadu. Nakon rata ga je predsjednik Tuđman promovirao u čin generala, bio je pročelnik njegova vojnog kabineta, pa zamjenik načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku, no, u jednu riječ, jedna blistava vojna karijera.

JA: Pa i nije baš blistava. General je već godinu dana neraspoređen, ne napreduje.

STAZIĆ: Svako njegovo napredovanje prestalo je onoga dana kada je Rončeviću donio na stol svoje izvješće o nadzoru nad kupnjom kamiona. Hebrang se danas upinje dokazati da je Milićević taj nadzor obavio protuzakonito, to jest da uopće nije imao ovlasti obavljati nadzor nad poslovima Ministarstva obrane i to zato što je vojnik, ali to su najobičnije gluposti. Zakon jasno kaže da je Vojni inspektorat jedna od ustrojbenih jedinica Ministarstva, dakle, dio samog Ministarstva, a ne dio vojske i da kao takav ima ovlasti obaviti inspekciju nad vojnom i nad civilnom komponentom obrane. Vojna je komponenta Glavni stožer i jedinice, a civilna je komponenta Ministarstvo obrane. Osim toga, kada je Milićević to svoje izvješće donio ministru Rončeviću, ovaj mu nije rekao, pa dobro, čovječe, što je tebi, zašto se ti uopće baviš poslom za koji nisi nadležan, nego je priznao njegovo pravo da obavi inspekciju samim time što mu je rekao: mijenjaj izvješće. Mijenjaj ga, napiši da je tu bilo sve u redu, pa ćeš lijepo napredovati. Kad je general to odbio učiniti, onda mu je Rončević rekao da time ruši i ministra i Ministarstvo i da će on pronaći drugog čovjeka za taj posao. Što je rekao, to je i učinio. Milićevića je smijenio, našao drugog čovjeka, a sve koji su istraživali taj slučaj, najurio iz Inspektorata.

JA: Čini mi se da jedino Vi i vaši oporbeni kolege u Povjerenstvu branite čast generala Milićevića. Gdje su one silne braniteljske udruge koje su se nekada tako zdušno upirale braniti dignitet Domovinskog rata.

STAZIĆ: Pa ne očekujete valjda od Đakića da to učini. Ja nisam tako naivan. Ne očekujem ni od onog Čondića s kojim je nekada počinjao svaki TV Dnevnik da sada stane u obranu napadnutog generala. Uostalom, taj je nestao s ekrana kad je ispunio svoju zadaću da buni narod i poziva na državni udar. Iskreno, mislim da samom generalu Milićeviću ne bi baš bilo ugodno da ga takvi brane. Ali, da, ima puno branitelja koji su časno i pošteno obavili svoju dužnost braniti domovinu, ima onih koji su ratovali pod zapovjedništvom generala Milićevića, koji ga dakle poznaju i od kojih očekujem da dignu svoj glas protiv Rončevića, protiv Hebranga, Markovinovića i Ćosića, od kojih očekujem da im kažu sram vas bilo, pa nismo mi ratovali zato da biste vi danas, pokušavajući sakriti istinu i od nas branitelja, napadali na ugled i čast onoga tko je, zajedno s nama, bio ne samo hrabar ratnik, nego pošten i ugledan časnik i to samo zato što se u jednom trenutku usudio progovoriti istinu o vama.
Da, to očekujem od branitelja. Mislim da bi im to bila i dužnost.

JA: Dobro, toliko o generalu Milićeviću. Pozabavimo se malo glavnom državnom revizoricom Šimom Krasić. Novinari su otkrili da je u Sabor poslala nepotpuno izvješće iz kojega onda proizlazi da je s tom nesretnom nabavom kamiona sve bilo u redu? Jeste li vi novinarima dali taj dokument?

STAZIĆ: Nisam. Dok stvar nije objavljena u novinama, nisam imao pojma da to drugo izvješće Državne revizije uopće postoji. Ja sam kao zastupnik na uvid dobio samo ono skraćeno, dakle nepotpuno izvješće. A, zamislite, saborski su zastupnici po Ustavu određeni da nadziru rad Vlade i kako oni sad da savjesno obave svoju dužnost kad im Državna revizija, koja je također odgovorna Saboru, šalje samo nepotpunu informaciju, pa oni barataju s lažnom slikom o tome kako su nabavljani kamioni i kako je trošen državni novac.

JA: Ali revizorica kaže da se u Sabor uvijek šalje samo sažetak izvješća jer potpuno izvješće ima preko 20.000 stranica.

STAZIĆ: U redu, u Sabor se šalje sažetak, ali zašto onda potpuno izvješće nije objavljeno na web stranici Revizije u elektroničkom obliku. Pa tamo je stvarno svejedno koliko stranica sadrži. Ali postoji tu još jedna tajna koju treba rasvijetliti. Naime, Istražno je povjerenstvo na početku svoga rada uputilo dopis Državnoj reviziji i tražilo njihov nalaz i mišljenje za MORH u 2004. i 2005. godini. Nisu nam poslali ovo kompletno izvješće koje se sada pojavilo u novinama, nego su i nama, dakle Istražnom povjerenstvu poslali samo skraćeni dio iz kojega se ne vidi ništa. Mi dakle nismo tražili 20.000 stranica, nego možda deset iz kojih bi se jasno vidjelo što su revizori pronašli. A da se to slučajno nije pojavilo u novinama, mi bismo završili svoju istragu na temelju nepotpune informacije koja pruža lažnu sliku. Uostalom, zašto se uopće sastavljaju cjelovita izvješća, ako se ona ne dostavljaju nikome, nego ostaju skrivena u ladicama Revizije za vijeke vjekova.

JA: Ali, revizorica sada kaže da je to kompletno izvješće uputila USKOKU i policiji na njihov zahtjev.

STAZIĆ: Još gore. Znači USKOK može od Šime Krasić dobiti ono što traži, a Saborsko istražno povjerenstvo ne može ni znati da takav dokument uopće postoji. Gospođa Krasić zaboravlja da je za svoj rad odgovorna ne izvršnoj, nego zakonadavnoj vlasti, dakle Saboru i usuđuje se pokušati obmanuti parlament i njegovo istražno povjerenstvo ne bi li time zaštitila izvršnu vlast, odnosno Rončevića, a možda i cijeli HDZ. E, pa, ako to nije očito prikrivanje, ja onda ne znam što znači riječ prikrivati. To je za državnu revizoricu vrlo nezgodna činjenica.

JA: Pozvali ste za svjedoke još i načelnika Glavnog stožera, generala Lucića i ravnatelja Policije Vladimira Fabera. Što očekujete od njih?

STAZIĆ: Vidite, od generala Lucića očekujem da rasvijetli neke misterije koji se neprestano ubacuju u postupak istrage kao novi elementi. Prvo, da su nabavljena vozila imala druge karakteristike od onih koja su nuđena na pozivnom natječaju, a nismo naišli ni na kakav pisani trag o tome da je Glavni stožer, dakle korisnik tih kamiona, tražio promjenu karakteristika. Nadalje, deklarirano je da se vozila moraju nabaviti za partnerske ciljeve, znači za sudjelovanje Hrvatske vojske u mirovnim misijama NATO-saveza, a mene zanima koliko je tih vozila ostalo u Hrvatskoj i koliko se uopće koriste. I konačno, Rončević u svom zadnjem intervjuu kaže kako su jedino vozila IVECO imala NATO certifikat pa ih se zato moralo kupiti, a ja imam informaciju da zemlje NATO-a koriste kamione svih proizvođača, a ne samo IVECA. Prema tome, kako za njih imaju certifikat NATO standarda, a za Rončevića nemaju i gdje su u međuvremenu taj certifikat izgubile.

JA: A Vladimir Faber?

STAZIĆ: Prema onome što je objavljeno u javnosti, policija je dovršila obradu tog slučaja, pa me zanima što je u toj obradi otkrila. Vjerujem da će to svjedočenje biti vrlo zanimljivo javnosti, a HDZ-ovci u Povjerenstvu nemaju sada nikakav razlog ni mogućnost to svjedočenje zatvoriti za javnost.

JA: Dobro, ali što će to na kraju sve skupa vrijediti kad većina u Povjerenstvu može na kraju vašeg rada izglasati zaključak kakav god želi. To su uostalom već učinili kad su izglasali zaključak da je svjedočenje generala Milićevića nevjerodostojno i lažno.

STAZIĆ: Točno. Oni mogu na kraju predložiti zaključak koji će glasiti kako na svijetu nikada nije bilo, nema, niti će biti boljeg i poštenijeg ministra od Berislava Rončevića i takav zaključak i izglasati. Ali, ne zaboravite, ovo je istraga o trošenju javnoga novca i ona se prije svega tiče javnosti. Zato i nije važno kakav će oni zaključak donijeti; važno je da javnost bude do kraja upoznata s tokom ove istrage i sa svim činjenicama do kojih dolazimo. Važno je bilo da javnost sazna što je govorio general Milićević, važno je bilo da novine objave kako je Držana revizija pokušala prikriti činjenice, važno će biti da se čuje što će govoriti svjedoci koje smo pozvali. Da mogu o svemu tome razgovarati s novinarima, upozorio bih ih na to, ali, eto, kako ne smijem, ostaje mi jedino da o tome razgovaram sam sa sobom.

Koraci, koraci, koraci, od jednog zida do drugog, pa opet nazad, beskrajno dugi dani izolacije, zatočeništva, uzništva na koje su me osudili Hebrang, Markovinović, Tomljanović, Ćosić i njima po svemu pridruženi Stanko Grčić. Zatočenik savjesti. Osuđen na šutnju. Ne smijem ni pisnuti. Nema nikoga s kim bih smio podijeliti svoje misli, s kim bih mogao razgovarati, pričati, napričati se do sita. I što mi jadnom preostaje nego da ovako, sam sa sobom vodim duge noćne razgovore u strahu da oni nekako ne saznaju za te moje misli i da ne donesu novu izmjenu Poslovnika po kojoj bi predsjedniku Saborskog istražnog povjerenstva zabranili misliti.

16.04.2009. u 11:55 • 57 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.