Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 26.03.2009.

Pravo na pristup informacijama

Vlada je Saboru poslala izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama. Od Vlade se zbilja može očekivati svašta, na to smo već navikli, ali da će nekome pasti na pamet da jedan ovakav falsifikat predstavi javnosti, to je ipak krajnje uvredljivo.

Metodologija sastavljanja toga izvješća je uistinu zanimljiva. Tijela javne vlasti koja su dužna provoditi ovaj zakon šalju svoja izvješća Središnjem državnom uredu za upravu u kojima onda napišu kako oni poštuju zakon i građanima dostavljaju sve tražene informacije, a Središnji državni ured onda od tih njihovih falš izvještaja naprave zbirno falš izvješće i onda taj kupus upute na raspravu i usvajanje u Sabor. Izvješće tako postaje točan zbroj netočnih podataka, nešto što ne koristi ničemu i ne treba nikome.

Novinarka Jelena Berković, sada i vanjska članica Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, tražila je svojedobno od Vlade da joj dostavi dnevne redove i odluke sa svojih zatvorenih sjednica na kojima su članovi Vlade, skriveni od javnosti, dijelili vaš proračunski novac kome su i kako htjeli. Naravno da joj Vlada nije dostavila tražene podatke. Kolegica Berković ih je tužila Upravnom sudu i dobila spor jer je posve jasno kako je Vlada namjerno kršila zakon o čijoj provedbi se mora brinuti pa je Sud naredio Vladi da novinarki dostavi sve tražene podatke.

E, sad, u izvješću koje je dostavljeno nema ni jedne jedine riječi o tome da Vlada nije udovoljila zahtjevu novinarke, da ih je ona tužila, da je sud donio presudu kao ni o tome kakva je presuda. Kao da se nikada ništa nije dogodilo.

U izvješću se ne spominje ni tužba ni rješenje tužbe volonterke GONGA protiv Hrvatske matice iseljenika zbog nedostavljanja traženih podataka, kao ni jedna druga tužba jednog drugog volontera GONGA protiv Hrvatske agencije za telekomunikacije. Ministarstvo financija tvrdi kako kod njih nije podnesena ni jedna žalba zbog šutnje administracije, a samo GONG ih je uputio tri. I Ministarstvo vanjskih poslova laže kako je sve zahtjeve riješila u zakonom propisanom roku, a samo GONG je uputio četiri zahtjeva od čega su na tri odgovori stigli tek nakon žalbe zbog šutnje administracije. I tako redom, nema smisla ovdje nabrajati sve primjere.

Nevladine udruge već su rekle kako je ovo izvješće običan falsifikat, a oporbeni zastupnici i vanjski članovi Odbora za medije to su govorili na sjednici tog Odbora, ali je HDZ-ova većina ipak prihvatila izvješće i tako jednu običnu laž proglasila istinom.

Zašto je ovo izvješće važno i zašto je važno ne dopustiti da u ovom slučaju laž postane istina? Pravo na pristup informacijama sastavni je dio borbe protiv korupcije i akcijskog plana što ga je predložila upravo Sanaderova Vlada, ali ga onda provodi tako da svjesno obmanjuje javnost.

Prihvatiti tu obmanu ili šutjeti o njoj, znači poticati korupciju. Tom interesu Sanaderove Vlade da potiče i skriva korupciju NE SMIJE se popustiti.

26.03.2009. u 12:27 • 32 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.