Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 01.12.2008.

Izumitelj

U svojoj biografiji, s desne strane ovoga posta, napisao sam kako se nadam da moje druženje s kazalištem neće definitivno prestati. I nije. Prošle zime napisao sam tekst o malom policijskom službeniku kojega su devedesetih, s dolaskom demokracije u Hrvatsku, umirovili zbog toga što je bio izdanak prošlog vremena i uz to još i loših krvnih zrnaca? Odjednom, preko noći, bez neke svoje osobne krivnje, postao je on višak u svačijem računu, državnom, gdje je tek beznačajan, na pogrešnu mjestu uveden broj i obiteljskom, gdje nenadano postaje dosadna smetnja?



Tražeći bilo kakav izlaz iz ponižavajuće nepotrebnosti i egzistencijalne beznačajnosti, jedini se lik ove komedije odlučuje da amaterskim izumiteljstvom povrati poljuljano dostojanstvo, a možda, ako se posreći, i zaradi koju kunu pa da njome nekako pokrpa onu bijednu crkavicu od prijevremene mirovine u koju su ga prisilno poslali.
Neuk i bez bilo kakvog tehničkog dara, on neumorno smišlja izume koji ne samo da su potpuno beskorisni, upravo kao i njihov tvorac, nego su, poput njega, još i groteskno smiješni. Smiješni su upravo zbog toga što bi trebali nečemu služiti, a ne služe ničemu, što bi trebali popraviti život svih umirovljenika, a ne popravljaju ništa, jer je taj život kojega bi oni trebali popraviti, beznadno nepopravljiv. Svi ti suvišni izumi tako postaju simboli jedne očajne, uzaludne borbe za boljim i sretnijim životom, borbe koja je izgubljena unaprijed.
Smišlja Lazo te svoje gluposti za vrijeme besciljnih tumaranja gradom, koje on opet, tješeći se, naziva za zdravlje korisnim šetnjama, ali čak ni njih, te svoje šetnje on ne može učiniti barem malo ugodnijima. Ne može ih prekinuti pa da bar na trenutak sjedne, da se odmori, da odahne, da u vrelom ljetnom danu na nekoj od kavanskih terasa popije hladno pivo, jer za to pivo on jednostavno nema novaca.
Spasonosno zapažanje da se samo i jedino u politici može brzo i jednostavno, bez bilo kakvog znanja o bilo čemu, bez talenta, bez truda, bez pameti, doći i do ugledna položaja i do novca, otvara nesretnom Lazi novu perspektivu i on jednostavnom računicom otkriva potencijalnu snagu osiromašene i deklasirane mase umirovljenika koja bi njega, čelnu osobu revolucionarnog umirovljeničkog pokreta, dovela daleko, daleko, sve do položaja predsjednika Republike. Treba li spominjati da i ta zamisao junaka ove smiješne i tužne priče završava jednako kao i njegovi izumi.
Ima li spasa, ima li nade, vapaj je kojemu jedino jeka daje odgovor.

Tekst sam od samog početka pisao za Kenu, koji je već igrao u mojim predstavama i kojemu se istinski divim kao jednom od najtalentiranijih naših glumaca. Keno i ja stvari i pojave oko sebe doživljavamo na sličan način i ne treba nam puno riječi da se potpuno razumijemo. Zato je naša suradnja do sada uvijek bila ne samo uspješna, nego i izrazito ugodna za obojicu.

U petak, 5. prosinca u kazalištu Kerempuh bit će praizvedba, prva iduća izvedba je u subotu u istom prostoru, a dalje će predstava igrati u Vidri.

Trema pred publikom i kritikom jedno je od najuzbudljivijih životnih iskustava.

01.12.2008. u 22:34 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.