Marketing
Izumitelj
U svojoj biografiji, s desne strane ovoga posta, napisao sam kako se nadam da moje druženje s kazalištem neće definitivno prestati. I nije. Prošle zime napisao sam tekst o malom policijskom službeniku kojega su devedesetih, s dolaskom demokracije u Hrvatsku, umirovili zbog toga što je bio izdanak prošlog vremena i uz to još i loših krvnih zrnaca? Odjednom, preko noći, bez neke svoje osobne krivnje, postao je on višak u svačijem računu, državnom, gdje je tek beznačajan, na pogrešnu mjestu uveden broj i obiteljskom, gdje nenadano postaje dosadna smetnja?
Tražeći bilo kakav izlaz iz ponižavajuće nepotrebnosti i egzistencijalne beznačajnosti, jedini se lik ove komedije odlučuje da amaterskim izumiteljstvom povrati poljuljano dostojanstvo, a možda, ako se posreći, i zaradi koju kunu pa da njome nekako pokrpa onu bijednu crkavicu od prijevremene mirovine u koju su ga prisilno poslali.
Neuk i bez bilo kakvog tehničkog dara, on neumorno smišlja izume koji ne samo da su potpuno beskorisni, upravo kao i njihov tvorac, nego su, poput njega, još i groteskno smiješni. Smiješni su upravo zbog toga što bi trebali nečemu služiti, a ne služe ničemu, što bi trebali popraviti život svih umirovljenika, a ne popravljaju ništa, jer je taj život kojega bi oni trebali popraviti, beznadno nepopravljiv. Svi ti suvišni izumi tako postaju simboli jedne očajne, uzaludne borbe za boljim i sretnijim životom, borbe koja je izgubljena unaprijed.
Smišlja Lazo te svoje gluposti za vrijeme besciljnih tumaranja gradom, koje on opet, tješeći se, naziva za zdravlje korisnim šetnjama, ali čak ni njih, te svoje šetnje on ne može učiniti barem malo ugodnijima. Ne može ih prekinuti pa da bar na trenutak sjedne, da se odmori, da odahne, da u vrelom ljetnom danu na nekoj od kavanskih terasa popije hladno pivo, jer za to pivo on jednostavno nema novaca.
Spasonosno zapažanje da se samo i jedino u politici može brzo i jednostavno, bez bilo kakvog znanja o bilo čemu, bez talenta, bez truda, bez pameti, doći i do ugledna položaja i do novca, otvara nesretnom Lazi novu perspektivu i on jednostavnom računicom otkriva potencijalnu snagu osiromašene i deklasirane mase umirovljenika koja bi njega, čelnu osobu revolucionarnog umirovljeničkog pokreta, dovela daleko, daleko, sve do položaja predsjednika Republike. Treba li spominjati da i ta zamisao junaka ove smiješne i tužne priče završava jednako kao i njegovi izumi.
Ima li spasa, ima li nade, vapaj je kojemu jedino jeka daje odgovor.
Tekst sam od samog početka pisao za Kenu, koji je već igrao u mojim predstavama i kojemu se istinski divim kao jednom od najtalentiranijih naših glumaca. Keno i ja stvari i pojave oko sebe doživljavamo na sličan način i ne treba nam puno riječi da se potpuno razumijemo. Zato je naša suradnja do sada uvijek bila ne samo uspješna, nego i izrazito ugodna za obojicu.
U petak, 5. prosinca u kazalištu Kerempuh bit će praizvedba, prva iduća izvedba je u subotu u istom prostoru, a dalje će predstava igrati u Vidri.
Trema pred publikom i kritikom jedno je od najuzbudljivijih životnih iskustava.
Post je objavljen 01.12.2008. u 22:34 sati.