Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 28.08.2007.

Evo me opet


Ljetu je kraj i eto me konačno opet za tipkovnicom. Zaželio sam je se. Ona je moj glavni alat.
U ljetnim mjesecima novine su uglavnom bile prazne. Događalo se malo toga. Meni se dogodila sreća da vidim dvije divne kazališne predstave.

Balade Petrice Kerempuha
Miroslava Krleže u izvedbi ansambla Teatra Ulysses u Prosperovovm vrtu na Velikom Brijunu i
Pijanu noć 1918. godine
Ivana Štivičića i Miroslava Krleže u prekrasnom ambijentu začudne austrougarske tvrđave Minor na Malome Brijunu, također u produkciji Ulyssis teatra Rade Šerbedžije. Obadvije će, čujem, gostovati jesenas u Zagrebu, pa sve istinske ljubitelje kazališne umjetnosti iskreno pozivam da ih dođu pogledati. Neće požaliti ni vremena ni novca za kazališnu ulaznicu.

A novine se, nakon ljetnih mjeseci, opet pune temama koje bude ne baš radosne misli.

Tako danas čitam kako su još krajem 2003. godine Grad Požega i Vlada Republike Hrvatske sklopili kupoprodajni ugovor kojim je zgrada koju je i tada koristila Porezna uprava, a koja je bila u vlasništvu Grada Požege, prodana državi za 14 milijuna kuna. Bivša je Vlada na sjednici održanoj 27. studenog 2003. osigurala novac za tu transakciju.

Aktualni ministar financija, gospodin Šuker odredbe toga ugovora nije poštivao iz samo njemu znanih razloga. Preuzeo je zgradu za svoju Poreznu upravu, ali kupoprodajnu cijenu nije isplatio. Gradonačelnik Požege, uvidjevši da će mu grad ostati oštećen za 14 milijuna kuna, tužio je državu i u prosincu 2005. dobio spor. Presuđeno je tada ono što je jedino i moglo biti presuđeno, da država Gradu Požegi mora isplatiti osnovni dug od 14 milijuna kuna, a k tome još i kamate u iznosu od 4 milijuna kuna. Umjesto da barem tada plati ono što platiti nesporno mora, država se žalila višem sudu i ponovno izgubila. Županijski je sud donio pravomoćnu presudu ali kamata je sada gotovo dvostruko veća i iznosi 7,8 milijuna kuna.

Ne mogu se načuditi ministru Šukeru. Pitam se ja znade li on uopće da se ugovori moraju poštivati. Vjerujem da zna, ali ih on ipak ne poštuje. Obijesno, samovlasno, bahato. Ako je mislio da je ugovor što ga je sklopila bivša vlada loš, štetan ili da zbog bilo čega nije valjan, mogao je taj ugovor pobijati na sudu. Ali ne, ministar je znao da je ugovor kvalitetan i uredan, koristan za obje strane, a ipak ga nije poštivao. Time je Državnom proračunu, za koji kao ministar mora brinuti, prouzročio štetu u iznosu od gotovo 8 milijuna kuna.

O kakvom se iznosu radi i što se sve za te novce moglo učiniti?

Za program povećanja broja donatora i unapređenje transplantacijskog programa u proračunu se izdvaja 2.745.000. Da Šuker nije napravio štetu od 8 milijuna kuna, transplantacijski se program mogao povećati tri puta i tri puta više života bilo bi spašeno.

Za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala u proračunu se izdvaja 4.823.338 kuna. Da Šuker nije napravio štetu od 8 milijuna kuna, u ovaj se program moglo unijeti gotovo dvostruko više novca.

Šuker je upropastio 8 milijuna kuna državnog novca, a otprilike toliko država godišnje izdvaja za suzbijanje zlouporabe opojnih droga (7.570.760), za zatočene i nestale (8.249.800) i za pružanje pomoći i uklanjanje posljedica katastrofa (7.861.340).

Eto, kakva je štetočina naš ministar.

28.08.2007. u 18:58 • 42 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.