Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 04.06.2007.

Ponos

Kada bih trebao izabrati riječ koja najbolje opisuje moje osjećaje nakon subotnje Konvencije, onda bi to bila riječ ponos. Ponos na stranku, sve njezine članove, ponos na delegate, njih 1537, ponos na Željku, Milana, Tonina i Zorana, koji je na koncu izabran.
Pokazali smo koliko smo drukčiji od drugih. Gotovo da nema te stranke u Hrvatskoj koja se u trenutku izbora predsjednika nije podijelila, a mi smo tu proceduru prošli na najljepši mogući način.
U utrku je ušlo četvoro relevantnih kandidata, od kojih ni jedan nije bio izraziti favorit, niti izraziti outsider. Četvoro SDP-ovaca od kojih je svaki mogao biti izabran. Cijeli je postupak prošao demokratski, mirno, vez svađa i podjela, a kandidati su se predstavili članovima stranke u pet gradova, odgovarajući na njihova pitanja, pazeći pri tome da pokažu uzajamno uvažavanje, čuvajući se da jedan o drugome ne kažu išta ružno. U istom stilu obratili su se i Konvenciji.
Atmosfera na samoj Konvenciji bila je upravo svečana.
Film o Račanu, prikazan na početku, ganuo je sve. Još jednom se na sve nas prelio onaj Ivičin tako prepoznatljiv stil osobne skromnosti, tolerancije, uvažavanja drugih, stil drugarstva, zajedništva, poštenja, odsustva svake bahatosti, stil pristojnosti, opet je pred nama oživio Ivica Račan, običan čovjek, jedan od nas, naš drug, naš prijatelj. Po tim njegovim vrlinama bili smo cijenjeni godinama i te smo vrline zadržali i pokazali u subotu pred svima kao najljepše Račanovo nasljeđe.
U istoj prekrasnoj atmosferi proteklo je i glasanje u oba kruga.
Svaki delegat imao je svog favorita, znao je za koga želi glasati, ali svoj izbor nije nametao drugima, niti su se stvorila četiri međusobno suprotstavljena tabora.
Proglašenje Zoranove pobjede bio je vrhunac svečanosti zajedništva. Nije bilo poraženih, nije bilo gubitnika, prvi su mu ruku stisnuli Željka, Milan i Tonino, a prve izjave novoga predsjednika bile su afirmacija njih i svakog člana stranke. Nitko nije suvišan, nitko nepotreban.
Nakon Konvencije zaustavljaju me nepoznati ljudi i čestitaju na toj svečanosti demokracije, a ja osjećam neskriven ponos.
Lijepo je ovih dana biti SDP-ovac.

04.06.2007. u 12:10 • 70 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.