Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
srijeda, 21.02.2007.

ismijavanje zakona

afera sa sanaderovim satovima dobiva neočekivani nastavak. umjesto da povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa jednostavno odgovori na postavljeno pitanje kolika je vrijednost njegove urarske kolekcije i kako ju je stekao, što ga je povjerenstvo i pitalo, premijer dopunjuje svoju imovinsku karticu na način da kaže: imam različite pokretnine, pa i satove i sve to vrijedi milijun i pol kuna, a u pomoć premijeru potrčaše odmah svi ministri i zastupnici hdz-a i dopuniše svoje imovinske kartice istom formulacijom ali različitim svotama, manjima od premijerove.
narugali su se tako jednom ozbiljnom i važnom zakonu ismijavajući njegov smisao. pa nije valjda svrha odredbe o imovinskoj kartici ta da građani ove zemlje s pouzdanjem saznaju kolika je ukupna vrijednost njihovih lonaca u kuhinji i servisa za kavu, njihovih tepiha i zavjesa, žlica i viljuški, venecijanskih gondola koje sigurno drže po svojim regalima. i ne može se valjda taj sitni kućanski inventar staviti u istu ravan sa kolekcijom satova vrijednost koje novinari porocjenjuju na minimalno 150 tisuća eura. ne zanima javnost ima li premijer ili bilo koji drugi dužnosnik ručni sat standardne vrijednosti koji je dobio od svoje žene kao rođendanski poklon, ima li u stanu dvije kožne fotelje i tri umjetničke slike, nego želi odgovor na pitanje kako je i kada netko zaradio toliko novca da cijelo bogatstvo može spiskati na tako bizaran hobi kakvim se, navodno godinama, bavi aktualni premijer.
relativiziranje toga pitanja, zatrpavanje povjerenstva dopunjenim imovinskim karticama, sadržava zapravo sljedeću poruku: time što je zatajio svoju basnoslovno vrijednu kolekciju, premijer nije zapravo učinio ništa nepodobno, svi ljudi imaju nekakvu pokretnu imovinu, evo, imamo je i mi, i evo, tolika je, zabavljajte se sada s njom, samo ostavite na miru našega šefa, jer to što je on nakupio tijekom života i nije nešto posebno.
cinizam ovoga postupka, prezir prema javnosti, ismijavanje zakona, time je prevršilo mjeru. i ne samo mjeru dobrog ukusa.

21.02.2007. u 09:06 • 79 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.