Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 09.02.2007.

oslobodilo nevenku tuđman

presudilo nevenki tuđman. i oslobodilo sekicu. doduše, reklo da je kriva što je varala i što je protuzakonito uzela novce, ali ju ipak oslobodilo jer je predmet ušao u zastaru. kome je ušao? meni? nije. vama? isto tako nije. pa kome je onda? tim istim sucima koji su je sada oslobodili. i sad oni kažu, a šta možemo, kriva je, znamo da je kriva i kažemo da je kriva, ali je nastupila zastara, pa je ne možemo ni proglasiti krivom, ni osuditi. govore oni to kao da je zastara neka viša sila, poplava, potres, što ja znam, pa se tu višu silu nije dalo ni predvidjeti ni spriječiti. kao da upravo oni nisu bili ti koji su trebali paziti da im predmet ne ode u zastaru. kao da je netko drugi, a ne oni, zakazivao ročišta i kao da svima nije jasno da su, zakazujući ta ročišta, budno pazili da ne budu prečesta i da u predmetu koji im je povjeren na sudovanje, slučajno ne bi morali donijeti osuđujuću presudu.
i nije samo da je krivnja nevenke tuđman otišla u zastaru, nego je u zastaru pala i svaka mogućnost da joj se oduzme na kriminalu pokupljen novac. a nije toga ni tako malo: 986.000 kuna. skoro pa milijun.
ali ni tu nije kraj nevjerojatnoga cinizma. ima toga još. pazite sad, zato što je sve skupa otišlo u zastaru, pa ju se zbog zastare ne može proglasiti krivom iako i suci kažu da je kriva, troškove suđenja snosit će država. znači, vi i ja. njoj njezin na lopovluku dignut milijun ostaje, a vi i ja ćemo platiti to što ju se nije moglo proglasiti krivom jer je sve prekrila zastara.
čovjek se pita - pa dobro, tko je tu lud?
postoji li pravosuđe zbog toga da bi suci primali svoje visoke plaće bez obzira na to kako i koliko sude ili pravosuđe postoji zato da bi se kroz njegovo djelovanje bar nastojao ispuniti ideal pravednosti.
ili sam lud ja koji si postavljam tako glupa pitanja.
a bit će da je ovo zadnje.


09.02.2007. u 13:03 • 37 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.