|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Jednom sam, kad sam bila mala, pala niz ove izlizane kamene stepenice. Sada opreznije hodam njima.
Odlazim u kuhinju s neodređenim osjećajem gladi.
Mrak je okrenuo dugme za pojačavanje zvuka.
Čujem kako dišem, kako dišu serijske ubojice i lopovi iza zaključanih vrata, prodoran zvuk šljapkanja svojih žutih japanki na pruge.
Palim svjetlo u kuhinji i odlazim do frižidera.
Mlijeko? Može. Žitarice s grožđicama? Svakako.
Susjedov pas laje. Tko zna zašto. Možda jer je vidio mačku ili miša. Izvanzemaljca. Laje jer je pas.
Brzo spremam mlijeko u frižider jer ne želim da sadržaj šalice omekša. Rozi kaže da je prijeko potrebno da pahuljice u mlijeku omekšaju, a meni je to nezamislivo.
Ja svoje jedem brzo i dok mi glavom odjekuju zvukovi hruskanja mislim na njega i na taj njegov suludi, gotovo izopačen, način.
Rozi. Bože, kako ga volim.
Ulijem vode u šalicu, promatram kako se u njoj okreću preostali komadići, a onda ju stavim u sudoper.
Sparno je. Otključavam vrata i izlazim vani na tople betonske kockice. Nogama skidam jednu pa drugu japanku i ostavim ih da nepomično leže označavajući moj posljednji korak. Tu kao da nestajem. Glumim da sam tišina, da u mojoj glavi ne postoji zapisnik.
Tama obavija moje meke mesnate nožice koje su sada robovi iznenadnog poleta. Skakućem uokolo, divljam, krećem se kao životinja, izvodim stoj na rukama, padam, pokušavam ponovo.
Stanem na kamenčić i brzo sjednem na pod trljajući stopalo. Bol nestane. Legnem na pod, a njegova mi se toplina uvuče u kosti.
Promatram zvijezde. Vrište. Ne obaziru se na mene. Pokorni su statisti neke daleke romanse.
Dvoje se u napetosti promatra, oči im se cakle i jedno u drugome zatvaraju krug postojanja. Ljube se, a statisti plješću, plješću. U deliriju se osvrću jedni drugima. I dalje plješću.
Ovdje je sve stalo. Stvarno jest. Stala je čak i ta prokleta želja da vrijeme odjednom stane.
Škaklje me razbarušena kosa koju otpuhujem s lica.
Ja sam promućkani želudac žitarica s grožđicama, poludjelo srce od kretanja i jedna jedina misao – Rozi.
