|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Autobusni kolodvor sam po sebi i nije neka uživancija. Sivi pod obljepljen kružićima izgaženih žvakaćih guma, lampa koja baca blijedu svjetlost i željezna klupica s odgovarajućim željeznim košem. Također je tu, ali to sam možda samo ja, strah od toga da će te netko (u najmanju ruku) izbosti nožem i ukrasti tvoj novčanik koji mnogo obećava. (Sedamnaest kuna i trideset sedam lipa, dvije sličice iz čunga-lunge i mjesečni pokaz.)
Oko osam sati uvečer tamo stoji osrednja gomilica ljudi. Ja stojim sama i čekam. Promatram ljude koji izlaze iz autobusa i zamišljam mjesta iz kojih su doputovali. Makarska, Dubrovnik, Pula.
Ako se mene pita, čovjek bi od toga mogao osmisliti sasvim pristojan hobi. "A ti? čime se ti baviš u slobodno vrijeme?"
Odlučim otići do kioska. Teta unutra izgleda krajnje nezainteresirano. Kupujem sokić na slamčicu od breskve i vraćam se na početni položaj. Zdušno srčem sadržaj malenog tetrapaka i pogledavam na veliki sat s crticama. Neki mi gospodin uruči letak. U pozadini se začuje glas mrmljajuće kolodvorske tete. Poželim da sam se malo toplije obukla.
Ne prođe mnogo i autobus stigne. Iz njega uskoro iskoči šačica ljudi, a među njima i onaj čovječuljak zbog kojeg sam se i izvoljela tamo nacrtati.
Vrlo je jednostavno.
Napraviš nešto, bilo što, kako bi pokazao nekome da ti je stalo do njega i da ga cijeniš. Od svih ostalih čovječuljaka koji hodaju Zemljom ti si tu da ga dočekaš.
I to je sve. Ništa više, a ništa manje.
S tim bi se čak složila i mrmljajuća kolodvorska teta.
