oBlog od kukuruzne svile

Sjedili smo na tepihu i igrali se lego kockama. Bilo je to davno vrtićko doba, vrijeme kad su nas učili da dijelimo sve, igračke i slatkiše, razmjenjujemo sličice nogometaša i životinjskog carstva, no čak i tada, znalo se desiti da idilična igra krene u žestoko nadmetanje.
Ja imam najviše autića – hvalio se mali Dado.
Ja imam najviše tlaktola – hvalio se mali Gordi, premda nije znao dobro izgovoriti „r“.
Ja imam program ekonomske stabilizacije – uzviknuo sam nad nekim čudnim zdanjem složenim od lego kocki.
To je bezveze – rugao mi se Dado – ajmo sada tko će više napraviti autobusa!
Mali Gordi se uhvatio posla i užurbano počeo slagati veliki autobus.
Ja imam najviše autobusa! – uzviknuo je mali, lukavi Dado. On je samo izabrao nekoliko lego kocki iz kutije koje su zapravo bile u obliku kvadra.
To moze svaki tupan – reče Gordi, a meni se učinilo da ne zna pravilno izgovoriti niti „ž“. Danas sam skužio da je proročki predvidio postojanje župana.
Mene su tete maknule s igre lego kockama, jer navodno se nisam mogao uklopiti.
Mojoj majci su diskretno sugerirale da je bolje da mi ne kupuje lego kocke.
Ni danas, kad vidim da je opet u modi igra „tko može skuptii više autobusa“, uopće se ne uklapam u igru.

Kad popuste vrućine i umor obuzda ljetne ložače
I kad preživimo novi nalet praznih riječi pustim sokacima
I dobro je da se stiša sve i odu sa trga loši sijači neobrađenih poljana
Svakako opet opipati svoje lice
Provjeriti u podrumu svoje svijesti
Jesmo li to još mi
Ima li u vodenom odrazu svog lika nekog čudnog sjaja
Za svaki slučaj umiti lice i udahnuti duboko
Osloniti se na tišinu
Tišina je odavno prezrela rđave pjevače

Negdje u kasno popodne kad se sjene produže
Poželim da te ugledam iza oblaka prašine
Pri prolasku nekog starog autobusa sreće
Kao kad se vraćaš s ekskurzije
Ili možda s fakulteta, kao Selma
Dolaziš s osmjehom kojeg su upamtila davna proljeća
I koferom što prkosi vremenu od stoljeća sedmog
Tek tada prepoznajem svoj zavičaj