oBlog od kukuruzne svile

ti vidiš dan što se rađa
i ubrzo guši u sivilu grada
i svaki dan nosiš neki uteg
preveliko je sidro bačeno
u dubinu tvog srca
a jedra su skrpana od recikliranog papira
na njemu bješe nacrtan brod
i dječjim rukopisom ispisana želja
o velikoj plovidbi

svaki dan gledaš slične sebi
nasukane u plićaku života

vidiš i one one što nose poruku svijetu
a ne govore ...
nemaju snage da je kažu

gledaš čuda ispraznosti
kako se olako množe riječi
na pokretnoj traci laži
hoćeš li im opet povjerovati?

zaboga što se to zbilo
gdje je nestala ona bolja slika svijeta
i tko to čita moje misli?

ne, ne čitam ti misli
iz istoga smo predgrađa ti i ja
nosimo iste nijanse svijetlotužne boje
i slično odijevamo
naše gole duše
s par zakrpa od stihova
i ogrtačem od sjene kestena
u kojeg je isto ušla studen
i on drhti na ovome trgu
možda sam kiša
možda sam vjetar
zar je bitno?

nije bitno, ne znam više što je bitno ...

za nekog u prolazu
ti si samo još jedan maneken samoće
nit' ne sluti
da nešto u tebi se bori
i učini se da to upravo reče kiša

odustati ili ne od svega
to me muči …
gdje je moj komad svijeta?

nema toga dovoljno za sve
to su samo misli što bi htjele
da si miljenik onih što bogatstvo ljube iznad svega
zar ti nije dosta što si dobio komad neba?
zar let nije ljepši od plovidbe?

a gdje je onda moje nebo?

činilo se da je pitanje otišlo u vjetar
što se poigrava s jatom vrana
iznad ulične lampe

zar ga još vidio nisi?

ma gdje sam ga vidio …?

vidio si ga u očima onih što te vole