oBlog od kukuruzne svile

Ponekad dani imaju obličje rijeke kojoj je vodostaj u stalnom opadanju. Pojavljuju se sprudovi, dolaze misli kojima se ne bavimo na uobičajen način kao kad razmišljamo o svakidašnjim egzistencijalnim potrebama. Otvaraju se nove teme, isprepliću se s prethodnim, nedovršenim. Postoji li uopće nešto što možemo uložiti u mapu konačnosti?
Nemam namjeru od dolazećih misli načiniti rojilište, ne mučim se njima, pokušavam proniknuti u sve što se ispriječi. Uvijek nastojim gledati oko sebe očima istraživača i trudim se svaki put provjeriti jesam li doista sve dobro promotrio, i kad se desi neki novi moment, precizno ucrtam svaku misao, spoznaju ili racionalizaciju, svejedno, bitno da skica ostane dovoljno jasna ako se desi da se netko drugi zatekene na istom mjestu. I onda mi se sve čini bedastim jer, doista, koga još zanimaju nečiji prašnjavi tavani i podrumi s tajnim kartama koje vode do blaga upitne vrijednosti?

Razmišljam o prijateljstvu. Negdje sam pročitao da je prijatelj osoba koja sve zna o tebi i svejedno te voli (ili barem poštuje … ili drži vrijednim neki aspekt tvoje osobnosti).
Možda se doista dogodi da u naše tavane i podrume netko proviri a da ga ne smatramo provalnikom, ili da se barem ne prepadnemo da nas ne provali.
U danima kad sam prvak svijeta u optimizmu sklon sam razmišljati o dragim osobama kao o svjetionicima. Nakon što mi se optimizam vrati u normalu, brzo uvidim da nije baš lijepo da dragim osobama namjenim statičnu ulogu s fenjerom u ruci na nekim pustim hridima da je drže i kad sunce prži i kad bijesni oluja, e da bih ja mogao bezbrižno ploviti svojom bijelom lađom.
A kamo se uopće plovi? Naravno, prema izgubljenom raju. Svi valjda težimo prema tome, to nam je zajednička karakteristika. Svatko prema svojoj predodžbi i naputcima koja smo usvojili odrastajući.
(Zlobnici bi rekli da se u današnjem vremenu uglavnom ne biraju sredstva da si čim prije osiguramo što brži ulazak u rajski ambijent. No, ovdje se ne bavimo tim svakidašnjim, prizemnim aspektom raja. )
Ako doista želimo biti veliki istražitelji, ostavit ćemo svoj raj na miru, iskoračiti daleko od udobnosti kojoj se naš egocentrizam u pravilu oportunistički prepušta.
Pravo pitanje bi trebalo glasiti: Možda upravo ti imaš bolju zamisao što bi trebao biti raj? Možda je moja predodžba opterećena dogmom.
Možda sam si doista umislio da je moja predodžba jedina valjana i ne obazirem se što drugi misle o tome. Zbog toga se ne obazirem ni na njihove potrebe, na njihovo stanje … i prestajem se zbog toga osvrtati i na puke činjenice koje me okružuju, a trebale bi me već početi zabrinjavati.
Možda je put do raja izgledan, ali me moj neosvješteni diletantizam onemogućava da iskoristim realne šanse, a prevelike ambicije me sprečavaju da izbavljenje prepustim boljemu od sebe.
Posumnjati u sebe vrlo izvjesno može značiti i spas za druge.
Možda bi bilo dobro da svatko sebi postavi ovakva pitanja prije nego što dođe u situaciju da bezglavo traži opravdanje za neuspjeh svoje misije, svoje potrebe da se osjeća moćnim i svoje ambicije da vodi druge.
Prevelika količina neuspjeha opterećuje društvo i rađa se osjećaj nemoći.
Osjećaj nemoći inhibira sanjarenje o raju koje bi trebalo biti motivirajuće za čovjeka.
Da bi ga ponovo potaknuo, čovjek poseže za stimulansima i opijatima.
I tu ćemo se zaustaviti ....

Da se ne desi potpuno zatvaranje začaranog "rajskog" kruga, tu je, za ovu retro priliku, predivna pjesma Eden u izvedbi Sarah Brightman … koja će, nadam se, barem donekle opravdati smisao postojanja današnjeg posta.