oBlog od kukuruzne svile

U vremenima oskudice što ćemo sa činjenicom da se još uvijek vrtimo oko Sunca?
Prikladniji je privid da se svijet preobražava u labirint na mramornoj ploči.
Da kojim slučajem ne propadne u bezdan, ploču nose tri oklopljena servera u obliku kornjače.

Da bih izbjegao nametnutu statičnu poziciju slike svijeta oko nas, posegnuo sam za arhivom iz osamdesetih, tražeći nekakav ritam … i pronašao pjesmu The Rhythm Divine sastava Yello koju je otpjevala Shirley Bassey:




Ponekad je nužno osloniti se na zaboravljeni sklad.
U nekim od onih melodija…
Da ne zaboravimo da postoji emocija
U koju smo se nekad usuđivali vjerovati
Jer to je valjda jedino što zauvijek ostaje
U čovjeku
Pred sudbonosnim ovrhama
I jedino što čovjeka čini vrijednim
U svim njegovim djelovanjima
Premda se danas ne razaznaje smisao
Dobro je opet uskladiti otkucaje svoga bića
S božanskim ritmom …

Desilo se možda da smo pretrpjeli poraz?
Osjećali smo se nedostojnima jedne ljubavi?
Možda se ovaj svijet katkad čini jezivim i hladnim mjestom?
Da, možda ga iz dana u dan promatramo očima odbačenog ljubimca na periferiji ...

S božanskim ritmom u sebi, što god da je to, stvari mogu izgledati drugačije:
a) Poraz postaje iskustvo s kojim ćemo realnije procjenjivati vlastite snage na nekoj novoj vjetrometini.
b) Osjećaj da smo nedostojni nečije ljubavi možemo preokrenuti u osjećaj da smo dostojni da bivstvujemo u duhu ljubavi.
c) Ako drhtimo u osjećaju hladnoće i osjećaju suvišnosti pred bešćutnim diktatima današnjice … zamislimo da na ovom pustom mjestu, punom tišine, umjesto snijega padaju riječi. Dovoljno je odabrati one prave i preokrenuti trenutak. Trenutak po trenutak ... hm, barem ispunjenije trajanje. :)

Možda se desi i nekakav d). Javit ću vam...

p.s. Dragi posjetitelji, možda vam danas zvučim kao Oprah. Ne zamjerite mi, trudim se biti konstruktivan u, kako to stranački činovnici znaju reći, veoma složenim vremenima.