oBlog od kukuruzne svile

Zamislimo jednog skromnog, radišnog, ali i romantičnog (ma što to značilo danas) momka iz nekog pitomog ruralnog dijela naše domovine. Premda ovakvi likovi baš i nisu podesni za štivo koje nam inače serviraju današnji ljudi od pera, namjerno sam odabrao posve atipičnog junaka, i to iz tri osnovna razloga: prvo, zato što me zaboli mali prst za potrebu da se svidim aktualnom književnom ukusu koji se nosi u sezoni zima-proljeće, drugo, zato što volim prirodu, pa mi je takvo, nezahtjevno ljudsko biće lakše uklopiti u prepoznatljiv krajobraz ratarskog područja, a treći razlog je taj što se za potrebe ovog posta ne traži junaštvo tehnološki opremljenog i ušminkanog urbanog kicoša, već jedno rijetko biće, posve obično, autentično, dobroćudno, i uglavnom nepretenciozno. Upravo takve karakteristike su potrebne za jednu priču o srazu s nepogodom koja neminovno dolazi.

Njegovo je ime, recimo, Đuka. On je mladi ratar, obrađuje cca 30 hektara zemlje, od toga je desetak hektara očeva zemlja, a ostalo je uzeo u arendu, tj. zakup. Premda nadasve marljiv i savjestan u poslu, ponekad u slobodno vrijeme zasvira tamburicu, ili, pak, napiše poneki stih o ljubavi općenito, o djevojci koju voli, o ljubavi prema konjima, o livadama, rijekama, šumama i sl.

Jednog je sunčanog proljetnog dana negdje oko podneva ugasio motor traktora, i krenuo u obilazak bujnog kukuruzišta što je zasijao prije mjesec dana. Zapravo, očekivao je nju, čiju je sliku brižno čuvao u novčaniku. Zove se Marica i upravo je zajahala bicikl i žurno krenula poljskim putem, noseći sa sobom košaru u kojoj je bio objed, nekoliko komada šdrudle s jabukama koju je ona osobno ispekla, te plastičnu bocu s hladnom limunadom. Premda je njena majka često ukazivala na činjenicu da postoje možda i bolje prilike za nju, Marica nije htjela ni da čuje za to. Tako je to kad ima tvrdoglavu kćer, katkad bi govorila pred dolazak ciklone, umjesto da se zaljubi u mladog i okretnog veterinara pripravnika pred kojim je karijera, i za kojim su inače uzdisale i druge majke s kćerima za udaju, ona je, k'o za inat, zavoljela onog samozatajnog pjesnika na traktoru, koji je u sebi objedinjavao neobičan spoj fizičke izdržljivosti jednog dorata s jedne strane, a druge, djelovao je prilično neambiciozno i duša mu je bila prenježna za muškarca-bećara, gotovo krhka kao suha grančica od bazge.

Dočekao je, kao i uvijek, široko raširenih ruku i osmjehom od uha do uha, a ona bi s bicikla sletjela direktno u njegov zagrljaj. Neka podneva ostaju za pamćenje, a neka polja ljubav ispuni sjajem, na neki način ih pozlati za trajno sjećanje, kao u pjesmi Fields Of Gold …



- Idemo na onu livadu – reče ona odlučno – o kojoj si pričao.
- Nisam već dugo bio tamo – reče Đuka – hm, hoće li te majka tražiti?
- Neće, otišla je baki nešto pomoći, zadržat će se … baš me zanima što je to čarobno u njoj i kako ti je mogla biti zaklon od svijeta.
- U redu, idemo prečicom … tamo je iza one šume.

Krenuše poljima koja je kasno proljeće ispunilo bojama suncokreta, uljane repice, ječma i pšenice u raskošnim nijansama, kao da se sada sprema svadba za ratare, a ne u jesen. Ona je voljela uloviti njegov pogled u ovakvim trenucima, pogled što odražava neko neobično dostojanstvo i sreću. To je i nju dodatno ispunjavalo osjećajima pripadnosti jednom višem skladu, što budi svaku stanicu života i neodoljivu čežnju da se bezbrižno prepusti svakom idućem trenutku.
Kad su prošli jedan krak šume, otvorio se pogled na veliki uređeni travnjak, savršeno podšišan. Sve je pokošeno, a nigdje plasta sijena.

- Zaboga, što se ovdje desilo? – zabrinuto je gledao Đuka.

U daljini su nikle nekakve zgrade, i jedna je cesta vodila do tih zgrada, većina šumaraka je nestala …

- Ovo više ne izgleda kako je bilo prije … hm, možda će netko otvoriti farmu, ali kako? Ovo je oduvijek bilo seosko, zajedničko imanje, zajednička livada …
- Ma pusti sad to, Đuka, o tome ćemo misliti sutra – reče ona i potrči – hajde, ulovi me!

I on potrči za njom, bosonogom i nasmijanom, punom života. Vidjela ga je prvi put zabrinutog i željela je da ga ponovo razveseli. Da nekako od nje sakrije zbunjenost, baci se na travu hineći da je uganuo nogu. Znao je da će se upecati na to.

- Jao, Đuka, boli li te? – brzo je dotrčala do njega i nježno stavila ruku na gležanj.

Mangupski joj namigne i obuhvati je rukama. Rasplela se njena kosa na travnjaku, odnosno, na zelenom tepinu, a on se prisjetio davnog sna, da vidi tu istu kosu upletenu u plast mirisnog sijena od prvog otkosa, na njegovoj usamljenoj livadi bogatog biodiverziteta. Obasuo je cjelovima, kao što uzoranu zemlju crnicu katkad hiroviti povjetarac zasipa mnoštvom latica rascvale višnje.

U jednom trenutku, kad su se nježnosti dvoje mladih razbuktale kao vatra od bagremova pruća, desilo se nešto neobično. Đuka je osjetio udarac u glavu. Nije to bio udarac od kojeg se gubi svijest, ali dovoljno jak da ti prekine svaku daljnju aktivnost. Nešto bijelo se odbilo od njegove glave i kad je bolje pogledao, ugledao je bijelu lopticu na udaljenosti od nekoliko metara. U prvi je mah posmislio da je možda vrana ispustila orah i instinktivno pogledao gore, u nebesa. Međutim, gore nit' je vrana, nit' je sivi soko, a bogami, ni mala ptica ševa.
___________________________________________________________________________________

Ovdje prekidamo priču! (Ako netko misli da bi je trebalo nastaviti, neka kaže i potkrijepi argumentima.)
Razmotrimo situaciju u trenutku prekida priče. Pogledajmo što se dešava u širem krugu oko dvoje zaljubljenih (usput, sretno im Valentinovo!).

Negdje na udaljenosti od 500 metara sporo se kreće nešto nalik lunarnom vozilu. Ne, nisu astronauti, u njemu su 4 osobe s bijelim kačketima na glavi. Igrači golfa, pogađate! Zapravo, jedan je igrač golfa (zapravo, neki novokomponirani mecena ili možda čak neki strani ulagač), pored njega je njegov odvjetnik, u drugom redu sjede tjelohranitelj i nosač palica koji je ujedno i sakupljač loptica.

Sigurno se pitate kako je moguće da se desi jedan takav krajobrazni incident koji zbunjuje primitivne domoroce, odnosno, starosjedioce nekog kraja, poput prve željeznice? Zar je moguće da netko sruši one šumarke, bogate livade i drugo poljoprivredno zemljište pretvori u veliki travnjak?
Naravno, da je od početka ove godine svašta moguće. Dovoljno je da pogledate Narodne novine, broj 152 od 24.12.2008. u kojem piše:

"(1) Ovim se Zakonom uređuje pojam igrališta za golf, način rješavanja imovinskopravnih odnosa te ostala pitanja od značaja za igrališta za golf kao bitnih elemenata razvojne strategije hrvatskog turizma.
(2) Izgradnja igrališta za golf od posebnog je interesa za Republiku Hrvatsku uključivo i izdvajanje šume i šumskog zemljišta iz šumskogospodarske osnove za izgradnju kvalitetne mediteranske i europske destinacije za golf."

Dakle, u prosincu prošle godine donesen je, blago rečeno, kontroverzni Zakon o igralištima za golf, na prvi pogled neupućenom promatraču može se činiti da se radi o svojevrsnom čudnovatom kljunašu među zakonima i propisima, međutim, ako se pogleda u njegov sadržaj, prije će to biti gremlin koji bi mogao otvoriti pandorinu kutiju nesavjesnog i razmetničkog korištenja zemljišta i prirodnih resursa.
Mnogi s pravom postavljaju pitanje njegove ustavnosti. Za mnoge, a i ja sam među njima, njegova je neustavnost neupitna. Mnogi se s pravom pitaju: što će nam Zakon o golfu? Ja bih išao korak dalje i postavio pitanje: što će nam golf uopće? Naravno, nemam ništa protiv golfa kao igre, čak bi to bilo zgodno i smiješno kad bi to ljudi doista prihvatili i igrali iz gušta, kao na ovoj snimci s youtubea:



… ali imam protiv toga da se uvodi dekretom u kojem se proglašava većom svetinjom („od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku“) od nacionalnih bogatstava, prirodnih ekosustava, plodnog zemljišta, autohtonih krajobraza, kulturne baštine …

Što će se desiti ako svaki načelnik općine - pogotovo je to opasno za priobalno, mediteransko područje – poželi imati na svome području prestižnu golf destinaciju? Najmanja površina golf igrališta je 85 hektara i ako se tome pridoda i površina pratećih objekata za smještaj, koje ovaj zakon omogućuje, ako uzmemo da će npr. 100 općina s povećanim turističkim apetitima poželjeti golf igralište, to je najmanje 8500 do 12000 hektara zemljišta koje može, ako bi se koristilo u poljoprivredne svrhe, prehraniti barem dvije napučenije županije. Na toj će se površini istovremeno zabavljati tek 200 do 400 frajera s bijelim kačketima. Za usporedbu, na istoj površini bi se moglo istovremeno boćati 3 400 000 do 7 200 000 ljudi (bez kibicera).

Kako li će to izgledati negdje na obali idućih godina? Recimo, silaziš strmim putem na jednu divlju plažu, jednu od onih koju samo bloger Herostrat umije savršeno opisati kad ljeto dođe, i baš kad pomisliš „gle, našao sam malo mira“, odjednom te zasipa cijelo jato loptica negdje sa, recimo, Srđa ili nekog drugog brda ili uzvisine.

Uz golf igrališta niknut će mala turistička naselja, jer …

„Gustoća izgrađenosti građevina iz članka 2. podstavka 2. ovoga Zakona smije zauzimati do 25% od ukupne tlocrtne površine na kojoj se planira izgradnja igrališta za golf“

… i možemo zamisliti dijalog između dva turista, poznanika, recimo, Pražanina koji se slučajno sretnu na moru kod nas:

- Bok Mirek, drago mi je da te vidim. Reci mi gdje si odsjeo?
- U golf klubu kod Jure, apartman „Praonica za bijele kačkete“. A ti, Jaroslave?
- Ja sam odsjeo u apartmanu „Spremište za loptice“, kod Ante.

Možda će mi netko zamjeriti što se šalim s tako ozbiljnom stvari, bez obzira radi li se o pobornicima ili protivnicima golfa i to upravo sada, u teškim vremenima recesije. Moj odgovor bi otprilike glasio: kod nas je zdrav razum izgubio mnoge bitke, valjda neće i posljednju. Ostaje mi, dakle, vjera u to.