MALI SUNCOKRET
28.03.2009., subota
POSVETA
Volim samoću. Uživam u organiziranoj samoći. To je umijeće koje sam dugo vježbala. Teško sklapam nova poznanstva. Puno energije, ljubavi i volje ulažem u staro, drago, već poznato i provjereno. Možda sam „ziheraš“ ali jednostavno, novim ljudima prilazim sa strahom da neće ispuniti moja očekivanja, a ja njihova možda i hoću i tu bi došlo do nesklada i neprijatnog nesporazuma zbog kojeg bi svi gubili.
Bilo je i izuzetnih bljesak susreta koji su se pretvorili u prava prijateljstva, u kojima sam se prepoznala s ljudima u kratkom vremenu i sitnim-krupnim stvarima, pokretima i sa malo priče. Rijetkost, ali poznajem i to bogatstvo. Sličan odnos imam i prema knjigama; kada pogriješim u izboru, razočarana...brzo potražim neku od mojih omiljenih i dugo nedirnutih, pročitam neke drage dijelove, stranice već davno označene i popravim taj kiseo okus promašaja. Osobu o kojoj često razmišljam, upoznala sam putem meni gotovo nepoznatog medija, pa danas slobodno mogu reći da bi poznanstvo preko oglasa bilo daleko manje rizično, na koje nikad nisam ni pomislila da bi mi se moglo dogoditi. Međutim, jedan detalj kao povod tom poznanstvu, meni je ulijevao povjerenje, tako da ni jednog momenta nisam posumnjala u iskrenost tog čina kao ni značaj tog detalja. Knjiga je svemu „kriva“, krive su riječi, što najčešće i jesu, kada se odnos među ljudima loše završi. Komentirala sam na blogu knjigu mog omiljenog pisca Dragana Velikića, kojeg čitam već blizu dva desetljeća i to je jedini pisac moje generacije kojeg izdvajam, od njih desetak afirmiranih i meni poznatih, od kojih sam sa većinom uz kavice u Kolarcu dijelila zajednički strah pred ispite i čitala njihove dotad objavljene tekstove u studentskim listovima ili književnim časopisima. Velikića nisam poznavala, ali je on jedini od njih pisao ono što ja volim čitati. Moj pouzdan kriterij za zadovoljstvo. Čitala sam godinama i medijski ili modno nametnute knjige kao „obvezu“ da biste bili IN i učesnici velikih rasprava, ali stjecajem okolnosti promijenilo se i društvo i ukusi, pa slobodna od tog, mogla sam se napokon odrediti prema jedinom i svom kriteriju...volim, želim, hoću. Osoba koju sam u početku nazivala „slučajna poznanica“, pa „draga prijateljica“, kasnije „moj Netko“, a danas „moj Nitko“...javila mi se nakon tog komentara i predstavila kao poštovatelj i blizak dugogodišnji prijatelj istog pisca. Naravno da me obradovala i posebno usrećila, jer je dotični pisac bio zaboravljen na prostorima u kojim živimo, i mogućnost da se upoznamo na taj način i ovdje, bila mi je slučajnost koja bi vjerujem usrećila svakog čovjeka sličnog meni. Napokon netko za razgovor o ISTOM, a poznanstvo preko riječi, jednostavno, bez natezanja i velikog traganja i kompromisa. Kada se „ moj“ književnik na moju veliku radost trebao pojaviti i kao gost na književnoj manifestaciji u mom gradu, i kada je osoba rekla da ću dobiti zahvaljujući njoj i najnoviju knjigu do koje dotad nisam mogla doći, mojoj sreći nije bilo kraja. Poznata u obitelji i među prijateljima po svojoj sumnjičavosti tipa „tri put mjeri, jednom reži“, i možda prvi put ne sumnjajući, ipak sam provjerila datum i vrijeme...rečeni datum gostovanja nakon moje provjere ispostavio se kao lažan, i naravno, gostovanje se dogodilo dva dana prije. Bliska piščeva prijateljica to „ nije znala“. Sve što je slijedilo iza, bilo je popraćeno mojom laganom sumnjom i osjećala sam se lagano prevarenom. Par mjeseci iza, uz pismo i još neke stvari, osoba mi je poslala istu knjigu na poklon. Zrno sumnje je živjelo i dalje u meni, unatoč zahvalnosti na trudu. Nisam ju htjela razočarati i reći da sam knjigu već dobila od najbolje prijateljice, i uživala čitajući i bila spremna već prije književne večeri na svijet dočaran u djelu mog omiljenog književnika, „zaljubljenika u Pulu“, kako sam ga nazvala od prvog pročitanog njegovog djela. Moja najdraža prijateljica se jako potrudila, dugo me poznaje i voli i zna da sam rijetko odlazila na književne večeri, izuzev na potpisivanje i viđenje pisca, bez pročitanog djela i stečenog dojma, koji je dotični obično, na moje zadovoljstvo samo potvrđivao i povećavao moj užitak, a rijetko ga demantirao ili pokvario. Posjedujem dva primjerka romana „Ruski prozor“, srpsko i hrvatsko izdanje, što u mom slučaju nije uopće bitno. Bitna razlika je: knjiga od osobe „moj Nitko“ je, uz tipkano pismo bez potpisa, knjiga... bez posvete. Knjiga poklonjena prijatelju bez POSVETE je roba, a ne značajan poklon...po bontonu, to je nekorektno, ali i ako zanemarimo formu, primiti knjigu bez posvete je kao i ljubavno pismo bez riječi koje to izražavaju. To je PREVARA . U knjizi, poklonu moje najdraže prijateljice, ostaje zapisano: „Mila moja, Neka ti se otvore svi prozori, a ukaže LJEPOTA. S ljubavlju, tvoja kuma. B.L., 12.05.2008.g“ Ne mogu da vjerujem da je ta osoba, nakon tad pet, a kasnije devet mjeseci „pisanog“ poznanstva i nekoliko poprilično dugih telefonskih razgovora, očekivala da ću ja, kada uronim u maglu i bezizlaz nakon otkrivene opće podvale, koja se kobno slutila u bliskoj budućnosti, pozvati grafologa u pomoć... Knjiga u ruci je stvarnost! Premala bi to korist bila za svu patnju koju je i meni i mojoj obitelji nesebično poklonila. |
Hvala Đorđe! 
