MALI SUNCOKRET
18.03.2009., srijeda
RAĐANJE SNOVA
Imala sam dvije bake; rođenu i nerođenu. Živjele su u zajedničkom domaćinstvu, žene, kasnije istovremeno ratne udovice dva brata trgovca, podigle su i odgojile po četvero djece. Moja majka i njena sestra od strica bile su vršnjakinje i već sa petnaest godina preuzele dio tereta opstanka velike obitelji bez "muške glave".
Majka je pričala kako je naporno radila do svoje udaje i uz to završavala tadašnju Stručnu školu. I bila je moja majka cijeli svoj život vrijedna, puno znala i puno nas naučila. Njena sestra je na mnoge načine uz razne razloge izbjegavala sve vrste poslova, a najčešće bi glumila bolest ili bi se sakrivala u prostranu špajzu i čitala "žurnale" i ljubavne romane. I onda bi ih noćima prepričavala mojoj majci, fantazirajući o svemu i svačemu, pa bi joj ona praštala što zabušava i što često umjesto nje radi njen dio posla. Uz to je bila i izuzetno lijepa, pa su već i momci počeli šetati ispred kuće. Moja sestra je imala jednu godinu kada se ta naša tetka udavala. Njen izabranik je bio visoki plavooki geometar, porijeklom iz ruske emigrantske obitelji. Svi su se čudili, a rođeni ponosili kada ju je odveo na bračno putovanje u Opatiju. Stizale su dugo putujuće razglednice s mora, ali oni nisu doputovali natrag. Mjesecima je putovala razglednica Trsta, a godinu Pariza, u kojoj su kratko rekli da su izgubili bebu, i par godina iza, pismo iz Australije. U tom vremenu moja sestra je zbog tatinih premještaja na poslu uglavnom provodila vrijeme kod baka, i postala velika maza i miljenica naše nerođene bake, lijek i utjeha za bol i tugu koja je bivala sve žešća za odbjeglom kćeri. Sakupljala je razglednice, gledala poštanske markice dalekih svjetova, slušala opise istog iz naglas čitanih pisama...naučila rano "gledati u sat", pa brojke i slova i sve na ponos bake koja ju je obožavala i podučavala. Kasnije su počele pristizati i fotografije, naravno uvijek o onom najljepšem iz emigrantskog svijeta. A onda je brodom doplovio i paket i uz sva čudesa i lutka od "pravog kaučuka" za moju sestru, koja se čuvala kao dragocjenost i živjela u našoj kući, sjećam se, i kad joj je falila jedna ruka. Mojim rođenjem, sestra je napustila bake i odrastala kao ozbiljna i odlučna djevojčica, puna znanja, pohvala, nagrada, uspjeha svih vrsta. Našim odrastanjem, razlikovale smo se puno. Kad god bih ja željeno izrazila sa: Da mi je! Ona bi rekla: Ja ću to ostvariti! Obje horoskopske Ribe, vjerojatno glava i rep, nalazile bi se negdje na sredini. Kada je pričala o pročitanom, izgledalo mi je kao da to već ima...kao da nešto nevidljivo čvrsto drži u ruci ili već zna put do tog. Nije maštala, nego je znala. Imala je gotovu, završenu priču, izmaštanu bez ičijeg prisustva i utjecaja. Njeni snovi su bili dugi, veliki, svjetovi dalji od dalekih. Sjećam se kako joj je majka ponekad ljutito govorila da će njoj biti "malena Europa", kao njenoj tetki M. Još tad sam se počela pitati, gdje je začetak snova? Kada počinjemo sanjati, a ne samo željeti. Da li su njeni snovi bili sličice poštanskih markica cijelog svijeta do kog je netko nama blizak ipak stigao. Pri izboru fakulteta, tata je bio protiv novinarstva iznoseći uvjerljive argumente, i trajalo je to mjesecima dok se sestra nije pokorila. U tom intrmecu, u glavi je zaživio plan B i naizgled pobjeđena, kada je stavljena točka na I, došla je u našu sobu i rekla mi: "Upisat ću jezike i opet putovati kuda poželim." Završila je Germanistiku s engleskim jezikom i dugo radila na poslovima koji su zahtijevali putovanja. I kada je rodila tri sina za dvadeset mjeseci, prije polaska blizanaca u školu, daljine su je ponovo "pozvale" i napuštajući sav stečeni komfor zavidnog nivoa, otišla je s obitelji u Njemačku na četverogodišnji rad u školi, proputovala Europu, bavila se novinarstvom i prevodilaštvom, zaradila i potrošila velike pare. Bile su to četiri godine pred naš strašni rat, možda najljepše godine u našim životima, kada smo najsnažnije uživali u pripadnosti Europi, a ja , zahvaljujući njenim snovima ostvarivala i dio svojih želja. U ratu je udomila troje ljudi, pet ljeta mene i sina, sakupljala pomoć i slala pakete rodbini u Prijedor i mnogobrojnim prijateljima u Sarajevo. Kada je zakonski morala napustiti Njemačku nakon 11,5 godina boravka, tužna što je tjeraju pola godine pred stjecanje uvjeta za državljanstvo, još tužnija zbog nestanka domovine iz koje je nekad otišla, unatoč mom preklinjanju da iskoristi jednu od dvije ponuđene mogućnosti u nekim našim gradovima, ona odlazi u Kanadu, u novu neizvjesnost. Danas povremeno radi u školi stranih jezika i u pet soba drži smještaj za studente kugle zemaljske, pozvana od svih u njihove domovine, putuje kamo stigne i kuda želi. Život joj nije bio lak, ali je išla u susret svojim snovima, dok sam ja čekala da se moji približe meni i obraduju me. Nisam joj zavidjela, uživala sam u svemu i proživljavala svaki ispričani i ostvareni njen san u svom čekanju. Ali i ja, kao vječiti ČEKAČ, nisam bila ništa manje ispunjena. A moja posebna uloga je bila SOS i to sam obavljala vrlo savjesno i uspješno...dugi su to i teški putevi bili i nisu mogli bez iskrene pomoći najbližeg. Rekli bi, znamo tko ima rješenje... i moj bi telefon zazvonio...nije da se hvalim, ha ha. U našoj poslednjoj šetnji mojim kvartom, prije dvije godine, prolazeći pored dva staračka doma, rekla je: "Pobrini se da nam na vrijeme rezerviraš mjesto u jednom od..." (By the way, tetka iz Australije se vratila nakon četrdeset godina i još je živa, negdje u Beogradu.) Dok je još Život bio Ljepši, jureći autobanom s vrećicama "na zadnjem sjedištu njenog auta" koje je postalo shopping zona zaklonivši zadnja stakla, uz glasnu muziku i našu pjesmu, i dok bi se ja divila Tini Turner, ona je za Brayana Adamsa rekla: "Slušaj mu glasa, molim te, kao da je iz Trogira." Nije, draga, iz Trogira...iz Kanade je. Sretan ti 60-i rođendan, jedina i najdraža moja! . |
Hvala Đorđe! 
