MALI SUNCOKRET
12.01.2009., ponedjeljak
SLADOLEDRUKAVICE Stajala sam na kolodvoru jednog davnog januara i čekala te. Obećao si da ćeš me ispratiti na tu svadbu. Mojih osamnaest godina slijepo je vjerovalo tebi. Dugo sam gledala u pravcu otkud si se morao pojaviti i pratila kazaljke na staničnom satu. A onda se panično počela okretati oko sebe, i kroz snijeg koji je sve jače padao, vjerovala da svaki dolazeći putnik, prolaznik moraš biti ti, samo te vijavica skriva od mene. Snijeg mi je sve više močio kosu i moju novu sintetičku hipi bundicu, koja je bila bjelja od snijega. Vjetar je grubo sušio suze koje su već lagano potekle, a kazaljke na satu sve se brže pomicale. Pomislila sam da ću se razboljeti, ali ulaskom u čekaonicu, ne bih vidjela ni sat ni tebe, koji si morao stići prije vlaka. Nisam čula zvuk. Inercijom su me ljudi iz čekaonice povukli u vlak. Ne skidajući pogled s prozora, još sam vjerovala da će se tvoja ruka ocrtati na staklu i rekla, kako nema veze što me nećeš stići poljubiti. Imat ću obris i otisak, i bit će moj, dok ga ne prekrije snijeg. I pištaljka je označila polazak, a ja sam zurila i dalje i sjetila se kako si možda zakasnio pa ako se maknem s prozora, neću ti uspjeti ni mahnuti. I kada je svaka mogućnost da te vidim iščezla, i dalje sam gledala kroz prozor ne vidjevši više ništa od snježnog bjelila, i suza, koje nisam željela pokazati ljudima u kupeu. Nakon 15km vlak je stao na prvoj stanici. Malo sam otvorila prozor, da mi vjetar ponovo osuši suze...i ugledala vojnički jeep, koji si nekad u firmi posuđivao između treninga. Otvorila su se vrata, i ti si potrčao kližući se prema vlaku, u vesti, i nepogrješivo prema mom vagonu i mom prozoru. Uspio si mi poljubiti ruke, reći da si ono što mi je još trebalo, mogao naći samo u Robnoj kući susjednog grada i da je snijeg bio pregust da bi stigao na vrijeme. Držeći paketić u ruci, stigla sam ti reći: sretan put i vozi polako. Skinula sam novu, bijelu, hipi bundicu i mirno sjela na svoje mjesto. Smiješak je osušio suze i polako sam otvarala svoj poklon, jako polako da put do iznenađenja bude što duži. Napokon sam ugledala...bijele kožne rukavice...dugo ih gledala, gledala i širila osmijeh licem. Onda ih prislonila uz svoju novu, bijelu, hipi bundicu. Kako su bile lijepe, i kako si samo znao da sam ih negdje u mašti poželjela. Bile su sjajne, kao svi oni raskošni prstenčići i narukvice od srme, i mekane, kao one Šeherzadine papučice s perlama koje si mi kupovao na Baščaršiji, za božićnih odlazaka kući, u Sarajevo. Ljudi su pričali da nisi za mene, da smo različiti svjetovi... pominjali budućnost...ne znajući ili zaboravljajući da različitost u nekim periodima znači učenje novog i može biti prasak spoja suprotnosti, koji se oglasi svjetlošću bajke, što je oduvijek sreća i bila. |
Hvala Đorđe! 
