Dječji vrtić Oblaka br.10

Mama me upravo nazvala da mi veselo kaže kako je nabavila nove ukrase za bor. A onda je još veselije dodala kako još nemamo bor. Zapravo imamo ga, ali ona želi novog, ne-plastičnog. Ajde, barem je ona ove godine pokupila sav entuzijazam. Ja sam uglavom slistila sav marcipan koji mi je donjela iz Beča. Bio je jako, jako dobar. A bome se bližim i kraju svoje kolekcije túrórudija što me užasno tjera da budem tužna. Ali, nije Mađarska daleko... Ili da počnem proizvoditi svoj vlastiti túrórudi... Falili bi mu svi oni E-ovi, ali... Lijena sam. Potrošila sam ono malo radinosti u sebi na pospremanje svoje sobe. I tako sam je brzo dovela u red da mama nije mogla doći sebi. Inače bih se uvijek razvlačila po cijeli dan, ali ovaj put sam sve lijepo isplanirala... Sortirala sam crninu u ormaru, poslagala CD-e, knjige i skripte. Pripremila sve što mi treba za nadolazeće kolokvije. Nevjerojatno. Čak sam napisala zadaću iz mađarskog i prevela jedan dio priče za seminar. Mama je svako malo ulazila u sobu i pitala bi me A jesi li obrisala pod? Obrisala si prašinu na policama?

U subotu sam otišla u Budimpeštu na koncert Katatonie. Koncert je bio predivan! I pričala sam mađarski cijelo vrijeme i nisam imala problema sa sporazumijevanjem. Ali imala sam problema sa dolaskom... i odlaskom. Kad sam u subotu vidjela tablu na kojoj je pisalo BUDAPEST-KELETI, na trenutak sam umrla. Zamolila sam Pétera da me ne vodi u centar. Srećom pa je koncert bio u novom dijelu grada. Ali svejedno. Nostalgija me ubila kad sam ušla u metro i kad je ženska na razglasu rekla rekla A következő megalló Asztoria. Asztoria, eh... Svi putevi vode do Asztorie.
Kupila sam si dječji časopis imenom Buci Maci. Na poklon sam dobila JOJO. Carinik mi se smijao kad me gledao kako sjedim solo u kupeu zureći kroz prozor i igram se s tim JOJO-om. Nitko me nije ništa ispitivao. A imala sam sa sobom više od dopuštene količine alkohola.

No, jučer sam imala lijep dan. Pjevala sam u crkvi, otišla na ispovjed i ćaskala sa svećenikom, otišla na večeru s jednom prijateljicom koju nisam vidjela 100 godina pa smo pričale o nekim ljudima u našim životima. Na kraju smo obje buljile u pod autobusa.

Sad trebam javiti Alexu da za Novu ipak ne dolazim u Budimpeštu. Bit će to teško, ali ne mogu i ove godine tamo završiti. Neki drugi put. Ipak, moram ja čuvati svoje srce.


Sretan Božić i sve najbolje u novoj 2007.!


PS Imam osjećaj da će biti stvarno dobra.

Ako netko već nije zapalio svijeću, neka to napravi na www.lightamillioncandles. Za djecu koja su zlostavljana i na čijoj se muci drugi naslađuju i zadovoljavaju.
Cijeli svoj život imam svakakvih iskustava sa perverznjacima. Počevši od onog živčanog doktora koji mi je radio cistografiju (imala sam šest godina) tako da mi je skinuo gaće, bacio me na onaj hladni metalni krevet, gurnuo katater i ubrizgao mi neku tekućinu koja olakšava snimanje mokraćnog mjehura. Da je bio malo strpljiviji i objasnio mi kako izglada ta pretraga, ne bih to shvatila kao zlostavljanje. Kad sam izašla van iz sobe bila sam u takvom šoku da nisam ništa bila sposobna reći. Nije lijepo imati šest godina i osjećati se silovano.
Bio je tu još jedan čiča koji je u tramvaju stao kraj mene, otkopčao šlic i izvadio svoj ponos. Mama ga je na vrijeme primijetila, uzela kišobran i priprijetila mu. Sjećam se samo kako ga je u strahu pospremio i izašao van iz tramvaja.
Dalje... Jedan čiča je volio dolaziti u park kad smo se igrali i pokazivao nam svoj ponos. Jedan dan ga je jedan odrasli ugledao. Nakon toga čiča se više nije pojavljivao.
Bila je tu još i epizoda na sedmom rođendanu moje susjede kad nam je njena mama pustila nekakav sadomazo film sa djecom u glavnim ulogama. Tog sam se tek nedavno sjetila...
A zaista ne želim znati što je htio onaj visoki kratko ošišani striček koji me na silu htio strpati u svoj crveni auto. Da nije bilo mog susjeda, ne bi pomoglo ni moje urlanje, ni mlataranje rukama i nogama, a bogme ni ljudi koji su sjedili u kafiću i sve to promatrali...


Ma, zaista je lijepo biti dijete....