H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 12.01.2026.

Nagovještaj

Kod kuće, nekoliko puta u danu umrem i vratim se natrag, naglim udahom.

Misleći na njega koji je moje zrcalo, njegovo naličje, koji je moj otac, izokrenuta strana nježnosti, prerušena slabost, ponekad. Prati me kao sjena koja ne napušta moje tijelo niti dok odem na spavanje, nakon što se ispružim i legnem u njen hlad i vrućinu istodobno, koja me prži vatrom i ledom.

Sjenka koja, rastočena, leži poda mnom i vrišti svoju tminu.

Ne mogu te ne voljeti, to je kao usud, rekao je usred mnoštva, tijekom jednog od mnogih aplauza svjetine.

Dok u Torontu sjedim na terasi hotela Sheraton, pored bazena koji je zatvoren, jer je sezona kupanja prošla, a ON je tko zna gdje, ne naslućujem da čezne za mnom. Još uvijek razmišljam o muškarcu sedam tisuća kilometara dalekom, uzdižući se mislima o njemu, jer mi nedostaje. U tom trenutku ne mogu ni zamisliti da će se samo nekoliko sati kasnije, situacija značajno promijeniti.

Žudeći za njime, prelamam se i vraćam na početke uspravnosti, svaki dan ponovno.

To nisam ja od prije, ona koja si je mogla nešto uskratiti. No, on sanja, dok sam ja već bila s njime.

Stidljivim korakom gazim prema njemu, savijam ga, navodim na pute kojima se nada, no koji ga plaše, jer zna što sve može.

Usporeno osvješćujući u sebi što mi se događa, prepustih se magičnoj opijenosti čiju istinsku silovitost uvidjeh tek s povratkom kući.

Kada u nama, na mjestu koje je nekoć bilo ispunjeno prisutnošću nekoga do koga nam je bilo stalo, iz određenog razloga nastane praznina, osjetit ćemo bol. Opustošenost tog dijela nas uistinu boli, i to na jedan posve specifičan način: poput tkiva koje, tjednima nakon iskopanog metka, sporo zacjeljuje. Zarastat će polako i ostaviti ožiljak, vidljiv možda samo našem sjećanju.

Katkada to mjesto nikada ne bude ponovno popunjeno, već nova ljubav pronađe prostor negdje drugdje u nama. Znači li to da smo zaboravili na nelagodu rođenu iz netom doživljene tuposti, emotivnog vakuuma? Jer ona je nastala upravo zato što je u naš život zakoračio netko drugi?
Odgovor je vjerojatno negdje između: i dalje na tom mjestu osjećamo emocionalnu utrnulost, rezultat zahlađenog odnosa prema osobi čije je središte tog osjetilnog mikrokozmosa zauzela nova prisutnost. Tako je to, nerijetko, s ljubavlju i simpatijama. Ukoliko se ne uspiju razviti do kraja, jer ih je u njihovu rastu nešto zaustavilo, vrlo lako naprosto odumru.

Kada naše tek započete ljubavne snove, one koji su tek na putu da postanu nešto više od samoga zanosa, u samom procesu ostvarivanja nešto zaustavi, nemoćni smo da se obranimo. A to je, uostalom, i neprovedivo, jer smo čvrsto omotani izmaglicom primamljivih nagovještaja.

U tom tkivu, za koje ranije rekosmo da sporo zacjeljuje, zauvijek će postojati brazgotina: obilježje naglo okončane ljubavi, one koja nije ni stigla zaživjeti, jer ju je prekinulo nešto nepredvidivo i snažno poput lavine koja nas u hipu zamete, a da toga, sve dok već nismo zatrpani, nismo ni svjesni.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv