18

subota

prosinac

2004

Genije koji je mrzio seks

Ukrajinac Nikolaj Vasiljevič Gogolj stvorio je modernu rusku književnost. Velikanima ruske proze od Dostojevskog do Bulgakova glavno nadahnuće je upravo Gogolj. Priča o Gogolju jest priča o tragičnom talentu, misticizmu i ludilu, o rukopisu koji je izgorio, o nosu i šinjelu, o revizoru i mrtvim dušama

Dostojevski je, čini mi se, autor besmrtne rečenice koja ponajbolje sažima Gogoljevu revolucionarnu ulogu u modernoj ruskoj književnosti: "Svi smo mi izišli iz Gogoljevog Šinjela." U zavisnosti od prevoda, Šinjel je ponekad i Kabanica. Branimir Donat tako veli: "Danas više uopće nije sporno da li je Gogoljeva Kabanica doista čudesna. Očigledno, iz njezina okrilja izišla su sva najznačajnija djela ruske književnosti. Kao iz mitskog roga obilja gotovo već stoljeće i po izlazi iz njezine sjene povorka pisaca i djela koja ruskoj književnosti osiguravaju značenje i ulogu velike literature."

I zbilja, sve do pojave Gogolja ruska je književnost u odnosu na evropske i svjetske tokove bila provincijska i bezmalo beznačajna, a Gogolj ju je instantno lansirao na globalne umjetničke vrhunce, učinivši da čak i danas u kafanskim razgovorima sredovječnih intelektualaca pojam književne vrijednosti budu ruski klasici.

A kako to književna i povijesna ironija već znaju udesiti, Gogolj po nacionalnosti uopće nije Rus. Tvorac moderne ruske proze bio je, naime, Ukrajinac.

Život Nikolaj Vasiljevič Gogolj rodio se posljednjeg dana marta mjeseca 1809. godine u ukrajinskom mjestu Veliki Soročinci. Djetinjstvo je proveo na roditeljskom imanju, a smatra se da mu je prve literarne poticaje dao njegov otac, koji je u slobodno vrijeme pisao vodvilje na ukrajinskom jeziku.

Nikolaj Gogolj postat će pisac, no jezik njegovog izraza bit će ruski, i on će tako nedvojbeno biti dijelom ruske književnosti. Kako kaže Mirko Kovač - u književnosti je pripadnost jezično pitanje, a ne nacionalno. Već u gimnaziji Gogolj će pokazati umjetničke sklonosti. U tim tinejdžerskim godinama već se bio formirao njegov samotnjački karakter, a njegovi školski drugovi dali su mu nadimak tajanstveni.

Sa dvadeset godina odlazi živjeti u Petrograd, a u književnost ulazi stihovima kojima se i nije proslavio. Uskoro će poći na gotovo tradicionalno rusko književno hodočašće u inozemstvo: na tom prvom putovanju odlazi u Njemačku, u Lübeck, Travemünde i Hamburg. Po povratku se pokušava zaposliti u teatru, ali je taj pokušaj bio jalov. Zaposlio se kasnije kao činovnik, a poslije toga bio je profesor povijesti na Petrogradskom univerzitetu.

Gogolj i dalje mnogo putuje: u Švicarsku, Francusku, Italiju, no ipak umire u Moskvi četvrtog marta 1852. godine, shrvan bolešću od duše.

Revizor mrtvih duša Gogolj je bio dobar prijatelj sa Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Postoji jedna anegdota u vezi s ovim prijateljstvom vrlo zanimljiva u kontekstu značenja inicijalne ideje za književno djelo. Kažu, naime, da je Puškin Gogolju u razgovoru dao fabule za dva njegova djela što su uz pripovijetke vrhunac njegovog opusa: Revizor i Mrtve duše.

Revizor je maestralna i besmrtna, uvijek aktualna komedija, a roman Mrtve duše, koji je sam Gogolj krstio poemom, jedno je od ključnih djela ruske proze. Gogolj je svoj roman bio zamislio u trodijelnom obliku po uzoru na Božanstvenu komediju, međutim ono što književnost danas ima pod nazivom Mrtve duše samo je prvi dio zamišljene kompozicije. Zna se da je Gogolj bio napisao i drugi dio, no u to vrijeme njega već bijaše dobrano uhvatila svojevrsna duševna zbrka, podlegao je do kraja vjerskom fanatizmu i nekakvoj mračnoj mistici, te je rukopis drugog dijela Mrtvih duša osobno spalio.

Usprkos svemu, priča o Čičikovu je besmrtna. Priča je to o pikarskom junaku našeg doba koji u ruskoj provinciji želi kupiti "mrtve duše" kmetova da bi na ime njihovog broja i nepostojećeg imetka podigao zajam i tako se obogatio. Ova naoko fantastična priča bogato je historijski dokumentirana i zna se da je u onovremenoj Rusiji zbilja bilo slučajeva kupoprodaje "mrtvih duša". Knjiga je izvanredno živopisna slika ondašnje Rusije, u književnom smislu avangardno moderna. I nije uopće slučajno da je Gogolj svoj roman nazvao poemom. Kako kaže Predrag Čudić, klasični je roman nasljednik epa, a moderni roman slijedi poemu jer, kao i poema, pripada epsko-lirskom žanru.

Mrtve duše i u kontekstu svjetske književnosti predstavljaju jedan od prvih modernih romana.

Šinjel i Nos Znamenita rečenica Dostojevskog o Gogolju i Šinjelu bit će nam jasnija znamo li da je prvi roman Dostojevskog Bijedni ljudi direktna protuknjiga Gogoljevom Šinjelu, a u kontekstu one legendarne Borgesove teze da se knjiga bez protuknjige smatra nepotrebnom.

Protagonist Bijednih ljudi Devuškin doslovce je nezamisliv bez Gogoljevog Bašmačkina; Bijedni ljudi su literarni odgovor Gogolju, odnosno Šinjelu. Ova je Gogoljeva priča do dana današnjeg ostala amblematična za njegov opus i rusku književnost u cjelini.

Ne treba, međutim, misliti da Gogoljev utjecaj ostaje zarobljen u ruskom jeziku i u devetnaestom stoljeću. Jedan od najzanimljivijih suvremenih britanskih pisaca Hanif Kureishi u svojoj knjizi Ponoć cijeli dan jednu (po mnogima najbolju) priču ispisuje varirajući Gogoljevu pripovijetku Nos.

Kureishijeva priča zove se Penis i već samim naslovom nudi karakteristično tumačenje Gogoljeve pripovijetke. Život Nikolaja Vasiljeviča Gogolja tragično je obilježen ludilom i ranom smrću. U posljednje vrijeme, međutim, Gogolja se vrlo često spominje u kontekstu njegove nepojmljive hladnoće spram žena. Mnogi biografi tvrde da Gogolj nikad nije upoznao spolnu ljubav, da nikad nije spavao sa ženom, i u tom smislu porede ga s Kantom.

U jednoj svojoj kolumni Epštajn veli kako je znakovito da su modernu filozofiju i modernu književnost stvorili - djevci. Naravno, ovaj podatak mnogi su iskoristili da bi u Gogolju prepoznali zamaskiranog homoseksualca. Czeslaw Milosz protivi se ovakvom pojednostavljivanju i mudro veli: "Nije im nekako padalo na pamet da uvijek postoji brojna grupa ljudi, muškaraca i žena, za koje bi se jednostavno moglo reći da ne vole seks. Kako se polazilo od pretpostavke da su svi dužni voljeti seks, pomanjkanje zanimanja ili, recimo, urođena hladnoća mogli su jedino biti posljedicom najrazličitijih povrijeđenosti i smetnji."

Milosz zaključuje da Gogolj nije želio biti prisiljen na dodir. Svoje čitatelje, međutim, Gogolj i danas navodi, gotovo pa prisiljava, na skoro oksimoronski spoj osjećanja, darujući im jednu zaraznu bittersweet emociju. Svaka smiješna priča ponovnim čitanjem sve više navodi na plač, tako je nekako govorio Gogolj, a na grobu mu piše: "Smijao sam se rodu ljudskom, ali kroz nevidljive suze."

Moderna književnost nezamisliva je bez Gogoljevog djela. Branimir Donat je ispravno primijetio da se književnost apsurda (Dostojevski, Kafka, Bulgakov itd.) rodila "iz trpkog smijeha Gogoljeva". Već i to je dovoljno da se Gogolja danas čita s više interesa nego ogromnu većinu suvremenih pisaca. Trpki smijeh - postoji li autentičnija emocija našeg vremena?




<< Arhiva >>