Izabrane priče mitskog pripovjedača

Ćamil Sijarić spada među značajnije južnoslavenske pisce dvadesetog stoljeća. Pisao je romane, putopise, pjesme, a po mnogima je vlastite vrhunce dosegao upravo pišući pripovijetke. Drvo kraj Akova donosi antologijski izbor Sijarićevih pripovjedaka



Ćamil Sijarić
U izvrsnom eseju o Ćamilu Sijariću pod nazivom Mitski pripovjedač Marko Vešović se, među ostalim, prisjeća i jedne Sijarićeve besjede ponukane čitanjem Alberta Camusa. Jasno je svima koji su pročitali makar i po jednu stranicu Camusovu i Sijarićevu da ova dva pisca nemaju ničeg zajedničkog u poetikama, no apsurd usuda htio je, eto, da obojica poginu u saobraćajnim nesrećama. A možda zapravo tu i ima neke simbolike: Camus je (četvrtog januara 1960. godine) poginuo vozeći se u automobilu, a Sijarića je (šestog decembra 1989. godine), dok je hodao ulicom, udario auto. Camus je govorio da nema gluplje i apsurdnije smrti od smrti u saobraćajnoj nesreći, a Sijarić je - kako reče Miljenko Jergović u Historijskoj čitanci - poginuo od auta a da auto u svojoj književnosti skoro nikada nije spomenuo.

1912. ili 1913. U biografijama Ćamila Sijarića redovito stoji da je pisac rođen 1913. godine. Povodom desetogodišnjice njegove smrti, međutim, Ilja Sijarić je upravo u Danima objavio tekst Riječ od trajanja, u kojem veli da je tragična nesreća okončala život Ćamila Sijarića samo jedanaest dana prije njegovog sedamdeset i sedmog rođendana, što bi značilo da je pisac zapravo rođen sedamnaestog decembra 1912. godine. Imajući u vidu da autor tog teksta nije samo veliki poštovatelj Ćamila Sijarića i njegovog djela, nego i njegov blizak srodnik, to nije podatak koji bi trebalo olako odbaciti.

Česte su, izgleda, na Balkanu mistifikacije i nejasnoće o vremenu i mjestu rođenja pisaca i revolucionara. Bilo kako bilo, barem mjesto Sijarićevog rođenja nije upitno. Riječ je o selu Šipovice u blizini Bijelog Polja. Ćamil Sijarić jedan je od onih pisaca koji su dosta kasno objavili svoje prve knjige. Ram-Bulja je zapravo objavljena kad je njezin autor već dosegao ono što Selimović u jednoj svojoj famoznoj sentenci zove ružno doba - kad je čovjek dovoljno mlad da bi još imao snove, a već suviše star da ih ostvaruje.

Sijarić je svoje književne snove, međutim, ostvario. Tri godine nakon Ram-Bulje Sijarić objavljuje roman Bihorci, koji mu je donio slavu na cijelom području ondašnje Jugoslavije. Za ovaj roman Sijarić je, naime, dobio jednu od onodobnih najuglednijih književnih nagrada čija je novčana vrijednost iznosila tadašnjih milion dinara. Bio je to tad, izgleda, neki ozbiljan novac, jer je povodom ove nagrade nastala jedna od onih tipičnih bosanskih šala koja se, eto, pamti i danas. Ćamila Sijarića su, naime, u igri riječi prozvali - Ćamilion.

U narednih tridesetak godina Sijarić će objaviti mnogo zapaženih knjiga. Među njegovim romanima nakon Bihoraca ističu se Kuću kućom čine lastavice te Konak, od knjiga pripovjedaka nakon Ram-Bulje spomenimo Zelen prsten na vodi, Naša snaha i mi momci te Na putu putnici, a tu su također i putopisi (Herceg Bosno i tvoji gradovi) te pjesme (Lirika, Koliba na nebu).

S Marquezove stalaže Postojala je u antičkoj Grčkoj filozofska doktrina prozvana hilozoizam. Klaić je rječnički neutralno definira kao "učenje da je sva materija, uključivši i anorgansku, oduhovljena". Ćamil Sijarić je u južnoslavenskim književnostima primjer hilozoiste. U njegovom književnom svijetu važi ona sijarićevska - sve je nekad zborilo. Drveće, kamenje i životinje ravnopravni su u Sijarićevom djelu s ljudima.

Na vrhuncu njegove stvaralačke snage Sijariću su znali spočitati staromodnost i arhaičnost, no - kako se to u književnosti već zna desiti - danas u njegovim literarnim postupcima možemo pronaći avangardnost i modernost. U već spomenutom tekstu iz Historijske čitanke Miljenko Jergović se prisjeća svojih srednjoškolskih dana kad su mu Sijarićeve priče izgledale glupe i smiješne te uspoređuje to sa svojim današnjim osjećanjem kad u Sijariću prepoznaje ovdašnjeg magičnog realistu i pisca sa iste stalaže kao Gabriel Garcia Marquez. (Interesantan je nagovještaj slične paralele u naslovu dva eseja Svetozara Koljevića: Hiljadu i jedna noć Ćamila Sijarića odnosno Hiljadu i jedna ponoć Salmana Rushdieja.)

Postoji u Sijarićevom djelu ta sugestivna aura usmenosti, taj bajkoviti kvalitet koji zna učiniti da njegov diskurs zvuči drevno. Vidljivo je to već i iz naslova Sijarićevih priča i knjiga: Miris lišća orahova, Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke, Bor, ptice i ništa, Zelen prsten na vodi, Jedan trn na putu, a da i ne govorimo o rečenicama. Evo, recimo, kako počinje pripovijetka Miris lišća orahova: "Bila nas je puna kuća: stric, pa strina, pa stričevići, pa mi sinovci - i nikad se, ni uveče kad se skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije među nama čula riječ ni koliko potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao ružnu riječ, bilo bi to kao da se kuća prevrnula - i šta bi na to rekao naš stric!"

Izbor Marko Vešović na jednom mjestu kaže: "Ćamil Sijarić je tvorac proznog opusa koji, nesumnjivo, ide u duhovno najgromadnije književne tvorevine nastale na našem jeziku nakon Drugog svjetskog rata." Radovan Vučković ističe da sve Sijarićeve pripovijetke nisu, naravno, istog kvaliteta, no da njihov antologijski izbor predstavlja autora nesvakidašnje pripovjedačke sugestivnosti koju tvore dobar zaplet, poetska atmosfera, stilska gustina, jezičko bogatstvo i originalnost fakture. Drvo kraj Akova predstavlja upravo takav antologijski izbor, izbor koji potvrđuje gore navedeno.

Ako bismo, međutim, tražili sud pravog znalca, teško da bismo našli boljeg od Miroslava Krleže, pisca koji je zbilja znao prepoznati prave vrijednosti. Nekoliko sati uoči dolaska nove 1979. godine Krleža je Enesu Čengiću ovako zborio. "Ćamil Sijarić je u svakom slučaju pažnje vrijedan pisac i mislim da ga kritika nije ocijenila i dala mu pravo mjesto. U početnim je danima bio pod utjecajem Andrića, ali se razvio kao osebujna stvaralačka ličnost (…) ukoliko je Andrićeva beletristika i bila u početku inspiracija Sijariću i tada je Sijarić bio interesantan, ali da je tako dobar pisac kakav se iskazuje pripovijetkom Hasan sin Huseinov, nisam vjerovao. Sasvim sigurno, to je jedna od najboljih stvari kod nas napisanih. Zapravo, ovo što Vam govorim trebalo bi da napišem, da štampam i kažem: Evo Vam Ćamila Sijarića, koji kod nas prolazi nezapažen."

Drvo kraj Akova je izbor ponajboljih priča ovog mitskog pripovjedača, pisca čije knjige u osobnim bibliotekama i sjećanjima čitatelja po pravilu nisu nezapažene.