Najviše gorčine donijeli su mi napici od tinte
Mirko Kovač
Mirko Kovač, današnji apartid, pisac kosmopolitske orijentacije i jedini živući iz mitske trijade Kiš, Kovač, Pekić, početkom, za mnoge, kobnih devesetih, bio je pisac, scenarista i esejista, sa šest romana, nekoliko zbirki pripovedaka, scenarija za filmove (“Okupacija u 26 slika”, “Lisice”, “Pad Italije”...) i dobitnik najvrednijih jugoslovenskih književnih priznanja: od Andrićeve nagrade, Nagrade Željezare Sisak, Nagrade biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu, do NIN-ove nagrade i nagrade “Dimitrije Tucović” 1986. godine za esejističku knjigu “Evropska trulez”. Bujajućim efernalijama suprotstavio se energično. Beskompromisno se u lice narugao srpskom nacionalizmu. Učinio je to u vrijeme kad se u gomilama galamilo o teritorijama, o ujedinjenju srpskih zemalja. Bio je u manjini. Kad su arhitekti, dobitnici Borbine nagrade za arhitekturu, zajapureno govorili da Dubrovnik treba sravniti sa zemljom, kad je količina odvratnosti u njegovom okruženju postala nepodnošljiva i kad su ga na poslijetku počeli nazivati izdajnikom otišao je iz Beograda. Razumijevajući “dijalektiku varvarizma” govorio je da da će to nacionalističko divljanje završiti tamo gde je počelo. Kasnije se to i dogodilo. Njegov dolazak u Hrvatsku 1991. izazvao je lavinu optužbi u beogradskoj “patriotskoj štampi”. U početku živio je kao podstanar, bez radnog prostora, bez knjiga. Jedno vreme i bez pasoša. Bio je dobro prihvaćen, čak i onda kad je oštro pisao protiv hrvatske vladajuće politike. U tom času, bio je potpuno na hrvatskoj strani. Na toj strani bili su i njegovi hrvatski prijatelji koji nikad nisu bili nacionalisti. U to vrijeme gorjeli su hrvatski gradovi i hrvatski nacionalizam bio je odbrambenog tipa. Kad se to izmijenilo Kovač je slijedeći vlastite porive počeo pisati u opozicionom listu “Feral” rasturajući kako hrvatski malograđanski nacionalizam tako i onaj primitivni, s ustaštvom kao ideologijom. Srećom, u Hrvatskoj je bio veliki broj njegovih istomišljenika koji su se gadili Tuđmanove politike. Jednom je kazao da je Tuđman, koji je ut emeljio kriminalnu državu i prokockao status žrtve, nanio štete svojoj zemlji makar koliko i srpska agresija. Desničari su mu prijetili izgonom. Danas živi u Rovinju, nepomiren s nacionalizmima i populističkim bedastoćama sviju provinijencija.

Mirko Kovač je 1993. dobio međunarodnu nagradu “Tuholski” švedskog PEN centra, te Herderovu nagradu za književnost 1995. godine. Uručene su mu i dvije nagrade iz bivših Slovenije i BiH, s obrazloženjem da se “svako veliko književno djelo sretno prelijeva izvan nacionalnih ograda i postaje univerzalno, zajedničko kulturno dobro i civilizacijsko naslijeđe”. Veliku nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta dobio je dramski tekst izuzetne književne vrijednosti i scenskog izazova - “Lažni car”. “Lažni car” predstavlja novo tumačenje vremena i ličnosti više puta obrađivane u literaturi, a bogatom umjetničkom imaginacijom problematizuje i današnje vrijeme - zapisano je u obrazloženju žirija.

* Veliku nagradu CNP dobili ste kao priznanje za dugogodišnju dobru saradnju krunisanu dramom Lažni car koja je premijerno igrana u čast obilježavanja pola vijeka crnogorskog nacionalnog teatra. Kako ste doživjeli visoko hijerarhijsko priznanje pristiglo iz Crne Gore, iz rodnog kraja ?

- Znate, ja sam već pomalo postao kolekcionar nagrada što domaćih, što međunarodnih, ali ovo je moja prva i jedina nagrada u Crnoj Gori, pa je već to dovoljno da me na neki način gane to priznanje. Uz to, nagradu su prije mene dobili izuzetni umjetnici koje cijenim, koje volim i to me čini posebno radosnim.

* Može li se sklonost ovdašnjih naroda da kao kolektivitet, s vremena na vrijeme, počinju osjećati potrebu za proviđenjem i spasenjem u liku vladara označiti kao mentalitetska konstanta? Smatrate li da je tabu o nepogrješivosti vladara ovdje nagažen do te mjere da je reinkarnacija nekog od ovdašnjih “lažnih careva” minimizirana ?

- “Lažni carevi” mogu se lažno predstavljati na više načina i u više formi. Šćepan Mali je samo jedna varijanta lažnog carevanja. Lažni car je svaki onaj koji laže svoj narod, koji ga zaluđuje, opčinjava, zavodi, potkrada. Lažne vladavine su žilave. Posljednji lažni car je bio Milošević. On je toliko lagao, da je najzad prevario i samog sebe. Danas u Hagu laže. Dobrica Ćosić je rekao: “Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” Ako ideolog jedne nacije propovijeda laž, onda su neminovni lažni carevi. Da postoji, na primjer, srpska inteligencija, ona bi morala do temelja razoriti tu kulturu laži. Jer sa takvim poimanjem da je laž oblik poštenja, da je laž istina, jedna nacija je osuđena da ostane u svom brlogu i da uživa u svojim lažima i svojim lažnim carevima.

* Vjerujete li i dalje da je društvo bez konflikta mrtvo društvo?

- Ja sam o tome govorio kada smo imali totalitarno društvo koje je propovijedalo unisono mišljenje, bez prava na svoje i drugačije mišljenje, dočim je danas, krahom totalitarnih ideologija, sloboda mišljenja i govora dobijena, ali i u najrazvijenijim demokratijama ta sloboda nikad nije osvojena. Nedavno je jedan Institut za istraživanje slobode javnih medija Ameriku svrstao na 22 mjesto, prema tome konflikti su bitni za jedno društvo, ali samo s argumentima. A mi smo skloni uvredama, gaženju privatnosti drugih ljudi, zadrtom osporavanju mišljenja drugog. Na tom planu kodeksi ponašanja moraju postojati. U novim uslovima konflikti moraju biti plodonosni, stvaralački.

* Brojni crnogorski intelektualci i jezikoslovci tvrde da je na ovdašnjem izvoru izgrađen srpski i hrvatski štokavski sistem i insistiraju da Crnogorci imenom crnogorski jezik označe ovdašnji segment opšteštokavskog sistema. S pravom ili ne?

- Osobno mislim da je ovaj jezik kojim mi pišemo i razumijemo jedan jezik, ali kako ne postoji za njega zajednički nazivnik, onda ne preostaje ništa drugo nego uzeti ga kao komponentu nacionalnog identiteta. I to ne bi trebalo nikome da smeta. Nije važno odak le potiče štokavica, važno je da je ona ugrađena u jezični standrad i prihvaćena. Pisci imaju pravo “napstovati” mnoge jezične kanone, ići u kontru, poigravati se s jezičnim finesima, pomicati njegove standarne vrijednosti, itd. , jer je i to dio slobode. Lično mislim da je sasvim svejedno kojom varijantom pišete u okviru jednog jezika, ali ako baš želite da vas jezik određuje, onda je to vaš slobodni izbor. Pisao sam i ekavski i crnogorski i bosanski, sada u Zagrebu objavljujem izabrana djela na hrvatskom, na kojem već dugo pišem, ali ne zato da bih po svaku cijenu bio hrvatski pisac, nego naprosto stoga što mi se hrvatski najviše sviđa. Uostalom, crnogorski je jezik najbliži hrvatskom.

Uvijek sam u manjini

* Svojevremeno vas je Predrag Matvejević nazvao skrnaviteljem ovdašnje malograđanske i tradicionalističke mitologije. Jeste li prevashodno zbog toga svugdje i uvijek u manjini? Jesu li Vaše knjige pokvarile vašu biografiju ?

- Da, tačno. Uvijek sam u manjini, ali i to je moj izbor. Ne podnosim kolektivne zanose. Kako je Niče govorio: “Oko mene je uvijek jedan previše!” Što se knjiga tiče, donijele su mi i zadovoljstva, ali i gorke sate. Na jednom sam mjestu rekao da sam kušao mnoge gorke napitke, ali najviše gorčine donijeli su mi napici od tinte. Mogao sam izabrati lakšu plovidbu, niz struju, ali literatura je jedina moja karijera, druge nemam i nijesam je nikad želio. Čak je i moje pisanje političke publicistike iznuđeno, jer ja sam učio samo dva zanata: pisanje proze i dramskih tekstova, bilo da su pozorišni, filmski, televizijski ili radijski. Sve drugo je dodatni rad koji mi teško pada.

Nijesam birao mjesto rođenja

* Da li se s godinama Vaše “sjećanje na Crnu Goru” intenzivira? Što to znači kad kažete da za Vas Crna Gora ima samo zavičajnu vrijednost?

- Ja nijesam birao Crnu Goru kao mjesto rođenja, dakle to je jedina stvar na koju nijesu uticale moje sposobnosti i moja volja. Kad je to tako, onda se ta činjenica prihvata, ali ne određuje moju sudbin u čiji sam gospodar ipak samo ja. Iz Crne Gore sam otišao prije pedesetak godina, na žalost takve su bile okolnosti, ali i otprije se iz Crne Gore odlazilo, to je istorijska datost. U Istri gdje ja živim nekada su u 17 stoljeću doseljavali Crnogorci. Iako su oni odavno Istrani, oni znaju svoje porijeklo. Ima Stanišića, Brajkovića, Matijaševića, Popovića, itd. svi oni znaju svoje rodoslove. To ističem stoga da bih pokazao da zavičaj, da porijeklo ima svoju snagu, ali se mnogo toga mijenja karakterološki, ako tako mogu reći. Za mene zavičaj ima vrijednost samo onoliko koliko je u njemu pravde. I ja sam naučio da se odričem svega onoga što ne valja i nije dobro u zavičaju, a to mi je zapravo dalo jednu posve slobodnu poziciju.