Goran Bare interview

Djetinjstvo

Bio sam užasno tužno i nesretno dijete. To znam. Bio sam povučen, nesretan, rijetko kad sam se smijao. Toliko sam bio tužan – znaš ono kad ti se grči želudac, kad prolazi tuga kroz tebe – uznemiren. Užasno tužno dijete.

Zašto?
Ne'am pojma. K'o klinac sam sam odrastao. Moji roditelji su radili. Sjećanja idu jako daleko u prošlost. Sjećam se kad sam imao dvije godine i kad su me starci ostavili zaključanog u kući. Brijao sam po kući i u jednom trenutku čuo sam vani djecu. Krenuo sam prema vratima da idem van i skužio kako su zaključana. Vrata su bila staklena kao ova (pokazuje na vrata) i poludio sam. Krenuo sam prema smočnici gdje je stari držao alat. Uzeo sam čekić, razlupao sva stakla i izašao van igrati se sa klincima. Roditelji poprave staklo i opet me ostave kući zaključanog, a ja opet razlupam staklo. Onda su rekli susjedi neka malo pripazi na mene svaki sat-dva, vidi šta ja radim. I bilo je malo bolje.
Ali u biti od svoje pete godine sam na ulici. Odrastao sam na ulici. Nisam išao u vrtić jer roditelji nisu imali love da to plate – bili su užasno štedljivi, ne znam zašto, nikad ih to nisam pitao. Vjerojatno nisu imali novca. Sve što sam naučio naučio sam na ulici, ništa nisam naučio od mame i tate. Čak sam na ulici naučio da se zubi peru. Nije mi majka rekla: „Sine evo ti četkica i kaladont i peri zube.“, već sam ja to kasnije provalio na ulici, kad su mi klinci govorili da kako ja ne perem zube, jer su bili crni. Zato sam i ostao bez zubi. Sve sam naučio na ulici od klinaca – starijih, mlađih. Za mene je autoritet bio onaj štemer, ne moj otac, nego štemer. To su neke stvari koje su sasvim drugačije od djtinjstva kakvo imaju djeca koja odrastaju u obitelji.

Da li kriviš roditelje za ono što ti se poslije dogodilo?
Ma ne. Ne. Ali posljedica svega je što nismo bliski sada. To je cijena. Ja i moj stari se nismo nikad zagrlili i rekli jedan drugom volim te. Ili da sam staroj rek'o volim te i ona meni. Ne. Nikad.

Koliko je bitno govoriti svoje osjećaje?
Užasno bitno, pogotovo za klince u obitelji. Ja nisam odrastao u obitelji i ne znam kako je to rasti u obitelji. Mislim, jesam imao obitelj, ali nisam odrastao u njoj. Meni je bilo krivo kad bi vidio kako mama i tata vode svoju djecu, neke moje prijatelje, negdje na more ili slično.

No, primjerice ti sad imaš sličnu situaciju, jer tvoj sin ne živi s tobom i odvojen je od tebe.
To je bad. Kad se sin rodio ja sam bio takav kakav jesam – bio sam junky. Ipak bio sam jako vezan uz njega. On recimo nikad nije spavao i zato sam znao reći da se rodio u nekom indijanskom plemenu zvali bi ga Onaj Koji Nikad Ne Spava. Primio bi ga, stavio na prsa i hodao, a on bi onda zaspao. Čak ni kad ga je majka, pokojna Mirjana, uzela nije hto zaspati. Bio sam jako vezan. I onda kad je Mirjana umrla puko sam. To je trajalo od 95' do 99' – četiri godine u njegovu životu. Ja jednostavno nisam mogao tada biti uz njega, a on je trebao nekoga. To je bila moja majka. I kad je došlo do toga da se trebam približiti djetetu bilo je već kasno. Znam ga pitati hoće li doći u Zagreb živjeti samnom. Ne. Njemu je moja stara ono što sam mu trebao biti ja. Jednostavno drugačije nije moglo ići.

Da li ti je žao zbog toga?
Užasno mi je žao. Žao mi je, ali zbog sebe.

Nije li to sebično?
Je. Priznajem – sebično je. Ali bio bih još sebičniji da sad odem u Vinkovce uzmem dijete i dofuram ga u Zagreb i onda da je on tužan i depresivan. Napravio bi' mu iste bedove kao što sam ih ja imao. Zato sam ga ostavio tamo gdje je, gdje je naučio da je zaštićen. Zna da može računati uvijek na mene. On mene nazove i kaže mi, e tata to i to. Mi razgovaramo, ali u Vinkovcima je njegov dom. Moja stara je njemu sve i on nju voli više nego mene. To je normalno. Odgojila ga je. Ne želim nikakvu grešku raditi. Kad bude vrijeme, kad bude imao 15-16 godina doći će on k meni.

Koliko droge utječu na percepciju i stvaranje glazbe?
Širenje svijesti? Ne bih rekao. Ne. Prije je to kod LSD-a, a kod opijat ne. Više sam godina bio down. Jedino znam kakav je to osjećaj – nenadjebiv, ali baš zato je opasan. I treba ga se čuvati. Mislio sam kad se prestanem drogirati da neću moći napisati pjesmu, jer nikad nisam napisao pjesmu normalan, trijezan. Nikad me u takvim stanjima, čisitm, nije zaintrigiralo da pišem. Bilo je uvijek pitanje: „Jebote, kako ću ja to? Da li mogu?“. I može se, zašto ne?! Kad pronađeš nit, koja je bila i prije nego sam se počeo drogirati, i kad ju čopiš jednostavno izađe iz tebe. Na kraju krajeva ti si čovjek koji to može.

Legalizacija droga!
Ja bih dopustio legalizaciju svega. Svih droga. I teških. Ali to se neće dogoditi zato što to političarima i ljudima koji vladaju svijetom ne odgovara – zato što oni to rade. Oni prodaju i drogu i oružje. Oni rade zlo u ovom svijetu i zato je normalno da se to nikad neće dogoditi. Kad bi se to dogodilo više ne bi bilo kriminala, junkyi više ne bi pljačakli, ubijali ljude i sl. Ljudi se ne bi više bogatili na tuđoj nesreći. Država bi imala to pod kontrolom i ubirala lovu, a ako to već rade s alkoholom zašto ne bi i sa drogom. Ali ne, jer oni ionako upravljaju time. Jednog dana će se dogoditi to ili će ljudi doći na viši stupanj svijesti kada im droga jednostavno neće biti potrebna. No, opet će se barabe nečeg sjetiti, opet će nešto izmađijat da ljudi pate.

Da li je onda zlo pokretač? Šta je pokretač?
Šta je pokretač? Meni je pokretač posao i ljubav prema njemu. Ljubav prema osobama koje volim. Ljubav je pokretač!

Kako gledaš, kao duhovna osoba, na materijalni svijet i ljude u njemu?
Šta da ti kažem za takve ljude? Meni je njih žao, jer novac im je sve. Ljudi su preopterećeni s tim. Imaju krivi pogled na svijet u kojem je novac bog. Novac je sve – pokretač svog zla. Zbog novca se vode ratovi, prodaje oružje, droga, žene se prostituiraju zbog novca, sve je danas zbog njega.

Tekstovi Majki
Pokušavao sam klincima reći: „Evo vidite, to vam tako izgleda kad je čovjek glup, kad je drogiran, kad je ovisan, kad nije slobodan. Kad klečiš pred seljačinom koji se ne zna potpisati i moliš ga da ti da na ler, da ćeš mu platiti sutra, i govoriš kako je najpametniji na svijetu i slične gluposti.“ To sam pokušavao ljudima reći. Neki su to shavtili, neki nisu. To je uvijek tako.
Nikad nisam lagao i ne mogu lagati, jer onda se ne mogu izraziti. Da lažem ne bi se na bini mogao izraziti pjesmom, ne bih se mogao uživati, svirati. Onda se ne bih bavio tim. Moram govoriti istinu, jer koliko god je ponekad banalna ona je istina. Može biti bolna, može biti loša, može biti dobra – al' je istina. Ja se držim toga. Ne volim licemjerje, kad ljudi jedno govore, a drugo rade. To nikad nisam radio i to mi je nešto najgore. Trudim se biti iskren i uvijek kažem onako kako je. Ne bojim se istine i baš zbog toga što govorim istinu ne bojim se nikoga, svakom mogu pogledati u oči. Nikad nikog nisam zajebo. Čist sam ko suza. Zato mogu doći u bilo koji grad, bilo koji kafić uzdignute glave. I to je istina. Istina oslobađa. To mi je odmoglo milijun puta, jer lakše je biti loš. To mi je uzelo deset godina života, ali drugačije nisam mogao. Smtram da je moj put jedino takav mogao biti. Mislim da je svakom život u neku ruku predodređen. Kao dijete si rođen čist i ljudi koji su oko tebe te kreiraju. Ako su ti ljudi takvi kakvi jesu, ako nisu ispravni i ti budeš u neku ruku iskrivljen. Moja škola je bila skupa, bila je opaka., ali je nemjerljiva – koliko mi je to donijelo iskustva, koliko sam mudriji. Čovjek me jako teško sad može zajebat i uvaliti spiku tipa Isus, Krishna, Buddha. Zadovoljan sam sobom i sretan.

Tragedija! Smrt supruge.
Ona me sjebala. Poludio sam tada. Od 95' do 98' to je bilo čisto ludilo. Trpao sam u sebe sve i svašta, pio nenormalno – znaš kad piješ i ne možeš se napiti – toliko me bolio život. Pio bi dok ne padnem u nesvjest. Tad sam sreo, negdje sredinom 97', sadašnju suprugu Tamaru koja je već tada počela samnom raditi da se izvučem iz toga. Ona dođe s posla i vidi mene u nesvjesti. Nisam jednostavno mogao ubiti to u sebi. Grozan osjećaj. Ne znam koliko sam litara alkohola dnevno lok'o – lok'o sam k'o životinja. I došao sam do zida. Tada sam otišao kod dr. Sakomana i on mi je rekao da moram prekinuti odmah, jer ako nastavim tako živjeti imam još dva mjeseca ili godinu dana, ali to je gotovo onda ili ću nastaviti živjeti.
Došao sam do toga da mogu birati hoću li živjeti ili umrijeti. Vidio sam ljude oko sebe, ženu koju volim, ženu koju sam krvnički volio, a heroin ju je uzeo, sina koji je rastao i majku koja je stalno govorila, nemoj da mali ostane i bez oca. Odlučio sam živjeti! E sad, ako sam odlučio živjeti onda sam morao postaviti stvari tako da sve ono što je u mom životu bilo dolje pređe gore, i sve što je bilo gore mora dolje. I to je ta promjena. Bilo je odvratno. To samo zna moja žena i ja. Halucinacije, deliriji. Užas.

Satan Panonski
U Vinkovce nisu dolazili bandovi i mi smo sami okupljali i radili svirke. Sjećam se prvi put kad sam vidio Satana, imao sam 15 godina. To je bio masakr – pravi pakao. Izašao je na binu u ženskom rublju sav isječen i krvav, razbijao je boce od glavu. Ne znam šta sve nije radio.

Koliko je to ostavilo traga na tebe u kasnijem razvoju?
Ostavio je veliki trag. Ne samo na meni već na sve ljude moje generacije. On je nama klincima u Vinkovcima postavio neki plafon u scenskom ponašanju. Zato su možda svi vinkovački bandovi koji su poslije dolazili bili tako živahni. Svi smo se trudili biti oko izvedbe – nije bilo toliko bitno kako ćeš odsvirati, već kako će to izgledati. Da li ćeš biti uvjerljiv, opak.
Kasnije smo se upoznali na svirkama. Bili smo dobri prijatelji. Svirao sam mu na prvom albumu bas. Čak i nekoliko koncerata u Zagrebu i Beogradu. Krajem 80-ih zvao me da mu sviram bas i gitaru. Govorio mi je: „Aj Močvara, tako me zvao, odsviraj nešto.“ Onda sam mu predlagao da ubacimo ritam mašinu i napravimo neki perverzni disco za Dragi Sine Moj, al' on ipak bio više za harmoniku i gitaru.

Školovanje
Do desete godine sam bio odličan učenik U pubertetu sam eksplodiro. Gadno! Škola više nije bila zanimljiva. Iako nisam bio od onih koji zajebavaju profesore znao sam im odgovoriti, jer nisam poštivao autoritete. Imao sam svoj svijet i bolilo me briga za njih. Ignorirao bi ih. Čitao sam novine ili stripove, dok bi oni pizdili zbog toga što ih ne slušam.
Nije mi žao što nisam imao priliku se školovati na fakultetu. Već od svoje dvanaeste godine sam znao da želim biti rock'n'roll glazbenik. To je bilo 76'-77' godine kad sam vidio koncert Stonesa iz Pariza i rekao da hoću biti k'o Jagger. Možda bi recimo studirao filozofski faks, proučavo neke filozofe, više radi sebe i širenja svog znanja. Možda mi je zbog toga žao.

Od ceste do stana!
Vinkovci su bili mali grad i zato sam šibao okolo, Zagreb, Beograd – lutalica. Više sam bio vezan za cestu, nego za neko mjesto. Niti danas Vinkovce ne doživljavam kao svoj rodni grad. Nemam osjećaj da potječem otamo.
Sad sam u Zagrebu našao neki mir. Prošao sam sve. Prvi album sam izdao kad sam imao 24 godine, a Majke su postale poznate 95' kad sam imao već 30 godina. Brijao sam do svoje ne znam ni ja koje godine, ma brijem još i danas, ali zato sam napustio Majke, jer meni više nije to to. Mogao sam sada mirno i lagodno živjeti, svake godine izdati jedan album s Majkama i zarađivati dobru lovu. No ne mogu više pjevati zbunjen i ošamućen, ili neke pjesme. Jednostavno sam se promjenio kao čovjek, neke stvari u životu su se promjenile. Došao sam do zida – predivlje sam živio, do daske. Sex, drugs & rock'n'roll na petu potenciju. I sada je bilo pitanje da li nastaviti tako ili prestati držati se nekih pravila u životu kako bih mogu normalno živjeti. Da sam nastavio to ne bi bio više ja. Izašao bi na binu i šta onda? Majke su bile divljački band i kad sam prestao biti takav nisam više htio – jednostavno kraj. Odlučio sam dostojanstveno ostariti. Bez nekih laganja, preseravanja – jednostavno raditi ono što volim, biti što jesam. A ne sad glumiti nekog buntovnika, čovjeka koji vrišti – gotovo je! Sada radim sasvim nešto drugo. S tim načinom života je završeno.
Velika je razlika u godinama između mene i ostatka Majki, oko 10 godina. Oni su sad oko 30-e, ja ću 40 i nisu se jednostavno mogli prilagoditi meni. Novi Bare kad se pojavio to je za njih bilo ono – šta ćemo mi sad? Daj da žegnemo! A meni više nije bilo do toga, već lagano, idemo izdati album, svirke i polako. Odsvirati i uživati!
Sada pišem, snimam na diktafon neke svoje misli. Pogledam dobar film.