Najveća tragedija velikog Williama


Kralj Lear je - može se kazati - najtragičnija tragedija Williama Shakespearea i jedno od najgrandioznijih djela cjelokupne svjetske književnosti. Jan Kott je zapisao da pokraj Kralja Leara čak i Hamlet i Macbeth izgledaju skromni i plitki. Mnogi su se geniji divili ovom Shakespeareovom djelu



William Shakespeare: Šteta je zapravo što mnogi Kralja Leara doživljavaju kao nešto genijalno, često i ne pokušavajući sami pročitati ovo djelo

Bela Hamvas, genijalni ezoterični Mađar, zapisao je na jednom mjestu: "Platonovi dijalozi su duhoviti, vedri, dražesni, dramatični, poetični, hrabri, oštri, strasni, razigrani. Postoji samo jedan evropski autor koji se toliko obraća cijelom čovjeku i toliko govori cijelim svojim ljudskim bićem: Shakespeare."

Hamvas ovdje na lijep način sažima opće mišljenje o književnom velikanu iz Stratforda na Avonu. Borges će ponešto baroknije izreći istu stvar: "Nitko ne bijaše toliko ljudi kao taj čovjek koji, poput egipatskoga Proteja, mogaše poprimiti oblik svega što postoji."

Filozofska okrutnost Zbilja je Shakespeare u svojim komadima prikazao totalitet ljudskog života, no teško je među njegovim djelima pronaći neko koje bi bilo više prožeto tragikom od Kralja Leara. Ako su - kako se općenito smatra - vrhunac cjelokupnog Shakespeareovog opusa četiri velike tragedije, tj. Hamlet, Macbeth, Othello i Kralj Lear, upravo je potonja nekako najtragičnija. I u ovoj drami postoji, naravno, ona tipična šekspirovska kvaliteta svevremenske aktuelnosti. Ruski režiser Grigorij Kozincev kazao je da u čitanju Kralja Leara ima nečeg arheološkog: što se dublje ide - komad je sve suvremeniji, sve bliži modernom dobu i suvremenom iskustvu.

O suvremenosti Kralja Leara pisat će i jedan od najslavnijih modernih šekspirologa - Jan Kott. I sam naslov njegovog ogleda Kralj Lear ili Kraj igre priziva Becketta. Kott zapravo tvrdi da su najveći moderni dramatičari - Beckett, Dürrenmatt, Ionesco, Brecht - bliži Shakespeareu nego ijednom od svojih devetnaestovjekovnih prethodnika, a da je ta Shakespeareova modernost možda najvidljivija upravo u Kralju Learu, komadu u kojem replike pršte paradoksom, dosjetkom, dijalektikom i jezikom crnog humora, komadu koji kombinira barokni nadrealizam, sarkazam i klasičnu retoriku, komadu bajkovite i legendarne, odnosno filozofske okrutnosti.

Ima u zapletu ove drame zbilja nečeg ponešto bajkovitog. Tu je stari kralj s tri djeteta - tri kćerke. Svoje kraljevstvo želi podijeliti na tri dijela pa će pozvati svoje tri kćerke da mu kažu koliko ga vole, a on će im se za njihovu ljubav znati odužiti. Najstarija kćerka Goneril kaže mu da ga voli više nego očinji vid, slobodu i svemir. Srednja kći Regan veli ocu kako je njezina sestra to prelijepo opisala, al' da ga ona voli jošte više. Najmlađa sestra Cordelia, svom ocu najdraža, reći će, međutim, tek da oca voli kako dužnost ište - ni više ni manje. (Kierkegaard će u Dnevniku zavodnika zapisati: "Cordelia! To je zaista divno ime, tako se zvala i treća kćerka kralja Leara, ona izvrsna djevojka koja nije mogla da digne srce do usta, čija su usta bila nijema kada je srce bilo puno.")

Stari će kralj povjerovati kićenim ispraznim odama starijih kćerki pa će njih nagraditi, dok će Cordeliju razbaštiniti. Neumoljivi vihor tragedije već se sluti, točak nesreće je pokrenut i do kraja neće stati: spletke, izdaja, preljub, sljepilo, zločin, bešćutnost, smrt, ludilo.

Goethe, Freud, Kott Kralj Lear jedno je od onih djela kojima se veliki pisci dive, koje analiziraju filozofi, koja su neprolazan izazov režiserima. Lik Learov prerastao je u jednu od najsnažnijih simboličkih figura u zapadnoj civilizaciji. Jaspers je u njemu prepoznao "simbol duboke ljudske tajne", a poznata Goetheova sentenca veli da je "svaki čovjek Kralj Lear".

Među modernim iščitavanjima Shakespeareovog Kralja Leara ističe se također i ono Freudovo. Tema triju kovčežića, poznati esej oca psihoanalize iz 1913. godine, analizira Kralja Leara uz pomoć Mletačkog trgovca, odnosno u tri Learove kćeri prepoznaje tri ženske figure: majku, suprugu i smrt. U nekim kasnijim psihoanalitičkim radovima bit će istaknuta i znakovitost anagrama Lear - Real (tj. realno).

Nije to jedina moguća igra riječi na koju nas navodi naslov drame. U ovom komadu mnogo je toga (nomen est omen) lirskog - čuvstvenog, osjećajnog, strastvenog. Ne smije se, međutim, zaboraviti ni svojevrstan paradoks koji ističe Jan Kott: "Upoređivali su Kralja Leara sa Bachovom Misom u h-molu, sa Beethovenovom Petom i Devetom simfonijom, s Wagnerovim Parsifalom, s Michelangelovim Strašnim sudom, sa Danteovim Čistilištem i Paklom. Ali, istovremeno Kralj Lear liči na ogromnu planinu kojoj se svi dive, ali koju niko nema volje da češće posjećuje."

Šteta je zapravo što mnogi Kralja Leara doživljavaju kao nešto što zbilja jest veliko i genijalno, ali to znanje posjeduju jedino ipse dixit, tj. često i ne pokušavajući sami pročitati ovo djelo i osobno otkriti čar Shakespeareovih riječi. A pogrešno je ovu dramu voljeti iz daljine. Čitatelj se treba prepustiti njezinoj olujnoj magiji. Otkriva nam to pjesnik, jedan od rijetkih čiji je dar zbilja usporediv sa Shakespeareovim.

Keats Niko nikada nije tako genijalno komentirao Shakespeareovog Kralja Leara kao John Keats. Možda i najveći pjesnik engleskog jezika svih vremena, živio je samo dvadeset i šest godina (1795.-1821.), no i to mu je bilo dovoljno da načini opus besmrtne ljepote.

György Lukacs je kazao kako besmrtnost najvećih svjetskih pjesnika počiva obično na nekih dvadesetak pjesama, izuzev Johna Keatsa, koji "organski nije bio u stanju da napiše lošu pjesmu". Jednoj od svojih najboljih pjesama, jednom - u pravom smislu - neizrecivo lijepom sonetu, Keats je dao naslov Sjednuvši pročitati Kralja Leara još jedanput. Ta pjesma svakog poziva da ponovo (još jedanput!) utone među stranice Kralja Leara, a onima koji ga još nisu pročitali otkriva da neće stati na jednom čitanju, da poslije prvog čitanja nužno slijede nova.

Završit ću ovaj tekst mojim prevodom te pjesme:

O zlatousta romanso uz spokojnu lutnju!
Ovjenčana Sireno! Kraljice daljine!
U ovaj zimski dan ostavi melodije visine,
sklopi svoje stare strane, i učini šutnju:
Zbogom! jer još jednom bijesne strasti ćutnju
Između prokletstva i ostrašćene gline
Preživjeti moram; još jednom kušat' uz pokorne čine
Šekspirskoga voća gorko-slatku slutnju.
Vrhovni pjesniče! I vi oblaci Albiona što ste
začetnici naše duboke teme koja vječno je budna,
Kad u drevnoj hrastovoj šumi noga zagubi mi se,
Ne dajte mi lutati usred sna zaludna,
Ali onda kad moja vatra me proguta,
Dajte mi nova krila Feniksa da do čežnje nađu mi puta.