| siječanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
17.01.2007., srijeda
korak unatrag...
 ''Zvoni telefon, ne mičem pogled sa ekrana, već automatski podižem slušalicu. - Ja sam! - Čujem muški glas kako govori. - Ti? - Pitam tiho, pomalo u nevjerici. - Tu sam u blizini, hoćeš li doći da odemo na kavu? - Pita ležerno. - Evo me, dolazim! - Odgovaram brzo i poklapam slušalicu. Oblačim kaput, mislim o njemu i o nama. Vidim ga i smiješim se. Uzvraća mi osmijeh dok mu prilazim. - Puno si se promijenila. Pažljivo me promatra. Sjedamo u prvi kafić. Gledam kroz prozor na ulicu. Čujem kako naručuje, ne mogu ga pogledati. Ionako znam napamet što će naručiti. Sve je stalo. I sat na njegovoj ruci stoji na mjestu. Kao da nisu prošli mjeseci od našeg posljednjeg susreta, kao da smo jučer sjedili ovako i kao da ćemo opet sutra. Palim cigaretu, primijetio je drhtaje moje ruke. - Jesam li ti sada ljepša nego prije? Pitam i žalim zbog toga. Kradom gledam njegovo lice. Lice koje toliko dobro poznajem, oči, učinilo mi se, možda i suviše tužne. Samo poneka sijeda vlas u njegovoj kosi podsjeća me da je prošlo vrijeme. - Uvijek si lijepa, nježno mi odgovara. Uzmičem pred njegovim pogledom. Započinje priča. O znancima, davnim prijateljima i nekako dođe do nas, na ono što je bilo. Neke trenutke koje oboje pamtimo. Ne govorimo što smo tada osjećali, već o trenutcima koji su nas tada nasmijavali. - Onda mi nisi vjerovao da te volim! Naglo ga optužujem. Sliježe ramenima, a pogled mu je stroži. - Ja tebe još uvijek volim, ma da si tvrdio da će to nestati sa godinama. Vidiš da nije. - I zato me ne možeš gledati u oči? Skrećem pogled prema njemu. - Ne želim da ti je teško zbog toga. Razumno dodaje. - Ne prođe dan da ne pomislim na tebe. Glas mi pretjerano drhti. - Da li ja tebi nedostajem? Skreće pogled. Kao da čekam satima na njegov odgovor. Palim ponovno cigaretu. - Da, ponekad. Glas mu je tiši. Promatramo se, a ja bih da me primi u svoje naručje, poljubi i miluje. On to ne čini. Pije svoj čaj i gleda mi u oči. - Vidiš, ništa se nije promijenilo. Zaključim i glupo pomišljam kako ga time povređujem. - Rekla sam ti da neće niti nakon dvadeset godina. Smiješim mu se. - Tko zna što će biti tada? Sve će se promijeniti, a time i naši osjećaji. Šutim, bojim se odgovoriti. Mislim u sebi kako će jednom biti moj. Vadi neke papiriće iz džepa. Prepoznajem ih i smijem se. Autobusne karte. Na svakoj moja poruka. Ima ih više od dvadesetak. - Čuvaš ih još uvijek? Pitam iznenađeno. Klima, pomalo zamišljeno. Gledam njegov sat. - Morala bih ići. Tužno mu govorim. - Već? Pita glasno. Ako kaže da ostanem, ostati ću, odlučujem u sebi brzo. Ustaje platiti. Tek tada mi u misli dolazi koliko je visok. - Hoćeš li me otpratiti? Pitam ga kao po navici, kao nešto što je uobičajeno. Smije se, a ja bih najradije poljubila njegovo čelo. - Naravno! Odgovara kao da bi to učinio i da nisam pitala. Hodamo ulicom, smijemo se poput djece. Primam ga za ruku. Topla je, nježna, onakva kakvu pamtim. Moja je hladna. - Još uvijek imaš hladne ruke? Nježno me dodiruje. - Kao i uvijek. Drhtim od tog dodira. Ljubi mi usne. Nježno, kao da se nikada poljubili nismo. Zgrada. Kraj puta. Stojimo na ulici. Šutimo, znamo da će riječi sve pokvariti. Još uvijek me čvrsto drži za ruku. Ljubimo se. - Volim te! Govorim, a znam da ne treba. - A ti mene? Pitam ga tužno. - Uvijek! Odgovara. Ne pušta moju ruku. Nešto mi govori da je to istina. - Stvarno bih morala ići. Hoćemo li se vidjeti uskoro? Glasno pitam. - Ne znam, sliježe ramenima. Prelazim ulicu. Ostavljam ga, a on me prati pogledom. Zastajem da se još jednom okrenem prema njemu. Tužan je, vidim to u njegovom pogledu. Samo korak me dijeli da se vratim k njemu. U svijet snova, tamo gdje sam jedino bila sretna i samo njemu pripadala. Korak naprijed i stvarnost. Sve mi je dalji i ne mogu se odlučiti. Tu pripadam nekom drugom muškarcu, sa njim imam dom i djecu. Još samo jedan pogled prema njemu i trenutak odluke. Nisam imala hrabrosti onda, a nemam je niti sada. Možda ću jednom biti njegova. Nadam se potpuno slobodna da učinim taj korak unazad. Polako krećem prema naprijed. Nisam se više niti jednom okrenula. Njegov pogled pekao me na leđima. Ostaju mi uspomene, kao i godinama prije toga. Ostaje mi ljubav koju krijem pred ljudima.'' ****************** Priča koja me odavno dirnula… u jedan poseban djelić moga srca… djelić koji je posvećen nekome iz prošlosti… on je uostalom prvi i pronašao put do njega… i ostavio trag… često je ponavljao rečenicu ''sve prave ljubavi su tužne''… ne znam da li je mislio na nas ili… jer često je imao tužan pogled… a nije mi se htio povjeriti… nije mi rekao da li je njega neka povrijedila onako kako je on to napravio meni… okrenuo se i otišao… bez pozdrava… ali sada to više nema veze… jer dosta je vremena prošlo… od nas, ali i od dana kada sam mislila na njega… i bila povrijeđena gledajući ga sa drugom… ali danas kada ga sretnem proradi mi neki neobičan osjećaj u grudima… sjeta, nostalgija… zacijeljena rana malko zaboli… ne znam… ali sretna sam… jer bio je poseban… |
