Dnevnik Usamljenog Putnika
26.11.2005., subota
Različite filozofije, isti stavovi.
Eto, ponekad i na mojem računalu pronađe se koji virusić. Malo nervira i iritira ali, eto, prođe... Nego, pomislih da bi mogao napisati nešto u ove hladne, zimske i sitne sate subotnjeg jutra. Usamljene ulice. Kao da su svi mrtvi u toplini svojih domova. E, da, htjedoh ispričati jednu priču. Priču o Andriji koji bi često znao prošetati Ulicom Jablana. Kadgod bi prolazio, na nebu bi ugledao razna stvorenja. To bi bili anđeli, demoni i ostali duhovi. Kada bi ih Andrija ugledao, nešto bi progovorio, a oni bi u isti glas uzvratili: - "Dobar dan i tebi, Andrija!", ili: "Kako lijepo od tebe da si nas i danas posjetio!" Tada bi Andrija ponekad i upitao nešto poput: - "Možete li mi pomoći oko jedne stvari koja me muči?". - "Naravno!" - oni bi uvijek odgovorili. Tako je jednog dana pitao: -"Bi li mi mogli pokloniti nove cipele? Ove su stare i otrcane..." - pogleda prema cipelama, zatim prema nebu -"Da bi mogao i dalje šetati ovako daleko?". Demoni se nasmijahu, anđeli ne, a svi ostali duhovi prouče njegove cipele. Nekoliko trenutaka potom, duhovi progovore: "Nisu ti potrebne cipele za hodanje. Za hodanje ti nisu potrebne ni noge.". Andrija znatiželjno pogleda prema duhovima. "Nisu ti potrebne noge, ruke pa čak ni glava. Ni oči da bi gledao, ni uši da bi slušao. Sve što ti treba je slobodan um, malo srca i duša da bi mogao putovati daleko koliko te je volja. Pogledaj nas i naše prijatelje. Mi možemo ići gdje želimo i kada. Uostalom, mi smo uvijek i svugdje." Dvije minute kasnije, Andrija je ostavio svoju obuću, odjeću i tijelo u Ulici Jablana kod kućnog broja 13, i otišao sa anđelima, demonima i svim ostalim duhovima. Hvala lijepa što ste nas čitali i nadam se da vam je bilo lijepo kao što je i meni bilo. |
