Dnevnik Usamljenog Putnika
31.10.2005., ponedjeljak
Sretan svima Samhain!
|
...i sve najbolje. |
28.10.2005., petak
Vidim da nigdje nema nikog na netu...
|
...na blogu, ni na chatu. Ah, da, zaboravih da je petak navečer i da svi gledaju Big Brother. |
Podsjetnik:
|
Sjeti se sutra reći frendu da ti vrati CD od Van Morrisona koji je kod njega već mjesec dana. |
26.10.2005., srijeda
Nije me bilo već neko vrijeme pa evo sada jedna pjesma:
|
Ono sve što znaš o meni, To je stvarno tako malo, U dvije riječi sve bi stalo, Kada pričala bi ti. Ono sve što znaš o meni, To i drugi ljudi znaju, Što mi ruku samo daju, Il na pozdrav mahnu tek. Ne znam dal dan će doći, Kad ćemo sami ostati, Kad ćemo dugo pričati, Jedno drugom sav život svoj. Jer ono sve što znaš o meni, To je samo stara priča, Ja sam jedan od mladića, Koje viđaš svaki dan. |
18.10.2005., utorak
O! ho! ho!
Proradilo je! Molim, punim jedrima naprijed! Do ruba ovog ravnog svijeta. Santeria. Priče iz naroda. Folk. Lor. I tako mi plovimo galijom prema Jupiteru. Prije toga ćemo svratiti do Europe. Želi vam ugodnu vožnju vaš kapetan, Kirk Stewart. glas u off-u: Povodom večerašnjeg, jubilarnog 250. izdanja 'George Wilson Showa' gost u studiju je, nitko drugi nego slavni kapetan American Spacewaysa //stanka//KAPETAN KIRK STEWART! aplauz i najavna špica reklame povratak u studio, krupni plan na Georgu koji pozdravlja publiku George: Dobro večer publici u studiu, dobro večer svima vama pred malim ekranima i dobro večer mojem gostu, kapetanu Kirk Stewartu. aplauz Kirk, molim te objasni mi, a vjerujem da se i ostali to pitaju, kakav je to osjećaj letjeti brodom teškim 100.000 tona, 10.000km/h prema Jupiteru? kap.Kirk Stewart:Nećeš vjerovati George, ali to me svi prvo pitaju! I tako to bješe jednom davno, u jednoj drugoj galaksiji... |
12.10.2005., srijeda
Povratak nemirnim vodama
Sjetih se danas osobe sa naslovnice. Bilo je to, mislim, prije pet godina. Početkom studenog. Ugledah i također duhove danas. Došli poput magle što ze uzdiže iznad rijeke. A nekoliko proteklih dana, kao što spomenuh, bijah na mentalnom godišnjem. Još uvijek sam pod utjecajem lijenosti i hedonizma predhodnih dana. I sad budem uploadal još samo Windowsov wallpaper tak da počinim svjesnu krađu copyrighta... Baš me briga jer se to radi o Microsoftu. Baš zato. I još samo da copy/paste stihove pjesme koju posvećujem osobi sa naslovnice. Sa naslovnice mojeg srca.In A Station Once I walked through the halls of a station Someone called your name In the street I heard children laughing They all sound the same Wonder, could you ever know me Know the reason why I live Is there nothing you can show me Life seems so little to give Once I climbed up the face of a mountain And ate the wild fruit there Fell asleep until the moonlight woke me And I could taste your hair Isn't everybody dreaming! Then the voice I hear is real Out of all the idle scheming Can't we have something to feel Once upon a time leaves me empty Tomorrow never comes I could sing the sound of your laughter Still I don't know your name Must be some way to repay you Out of all the good you gave If a rumour should delay you Love seems so little to save - Richard Manuel |
08.10.2005., subota
Važno!
Zatvoreni smo zbog godišnjih odmora do 12.10.2005. |
03.10.2005., ponedjeljak
Kome to u zadnje vrijeme zvono zvoni? (post u tri čina i dva reda)
Baš bi se trebal malo raspisati kad me nije bilo već nekoliko dana. Slušam D Bend. Baš su dobri. Dobro praše... Ovih dana odlazim, kad ujutro upalim računalo, na stranice prvo sijen ena a onda aldžazire da pročitam koja je glavna vijest i pogledam koja je fotka. Ono, uglavnom, amerima je prije par tjedana bilo Nju Orlins ovo, Nju orlins ono, Rita, Katarina, Misisipi, i tak dalje, dok je ovima muslimanima svaki dan bilo 25 mrtvih u Bagdadu, 35 mrtvih Gazi, samoubojica u Basri, Ju.Es. launčes Iraq ofenziv nir Sirija... Ali! Prije par dana je bilo tak da su i jedni i drugi imali naslov da bi mogući mutirani virus ptičje gripe mogel pobiti stopedeset miljona ljudi po čitavoj našoj i zasad jedinoj planeti Zemlji. Ja to ne razmem. Naše novine ni reči o tome. Kaj da se to nas ne tiče. Stvarno ne zaslužujemo v Uniju ili nekaj sličnog. Umjesto da se zaštitimo i pazimo na to kakve nam ptice lete u državu mi se svadimo oko državnog odvetništva, menjamo direktore željeznica, bijemo se po opskurnim sjednicama... No, da ne duljim, htel sam samo reći da imam osjećaj ko da je neko gore u svemiru rekel: "Molim? Dosad se niste ništ naučili? E, pa, onda, evo vam jedan virus i malo prirodnih katastrofa da se naučite pameti." Tak je bilo i posle prvog svetskog rata kad je gripa pokosila više ljudi u godinu dana nego kaj je ljudi poginulo između 1914 e. i 1918 e. I da završim s riječima koje je rekel jedan pisac u trenutku nakon kaj je osamdeset i treće primil Nobelovu nagradu: "Na dan poput ovoga, moj je učitelj William Faulkner rekao: 'Odbijam kraj čovjeka'. Bio bih nedostojan stupiti na ovo mjesto kad ne bih bio posve svjestan da je golema tragedija, koju je on prije trideset i dvije godine odbijao prihvatiti, danas, prvi put od nastanka ljudskoga roda, tek znanstvena mogućnost. Suočeni s tom jezivom zbiljom što je tijekom čitave povijesti čovječanstva vjerojatno bila tek utopija mi, tvorci priča, koji možemo u sve povjerovati, osjećamo kako imamo pravo vjerovati da još nije prekasno početi stvarati suprotnu utopiju. Novu i moćnu utopiju života u kojoj nitko neće moći za druge odlučivati kako će umrijeti, u kojoj će ljubav biti ostvarljiva a sreća moguća i u kojoj će plemena osuđena na sto godina samoće imati najzad i dovijeka, drugu priliku na Zemlji." - Gabriel Garcia Marquez |
