Sportska (Groznica)

Josip (Maja)

Nogometna (Groznica)




U nedjelju 20.5.2012. odigrano je finale talijanskog kupa u Rimu. Napoli je dobio Juventus 2:0. To kod nas nije izazvalo neku preveliku pažnju, ali meni je ta tekma zanimljiva iz dva razloga (neobjašnjiva ostatku svijeta). To je prvi trofej za Napoli nakon 1990. i bila je to oproštajna tekma za Del Piera koji je za Juventus igrao skoro devetnaest godina što zaslužuje respekt (bankovni račun sigurno zaslužuje respect).

Napoli je jedan vrlo zanimljiv klub (ne kaže se bez vraga ..vidi Napulj i umri!). Meni su privukli pažnju još u devedesetima, kad kod nas još nije bilo kladionica, pa smo igrali TOTO13, koji je u ponudi imao parove talijanske lige. To je najpopularniji nogometni klub južne Italije i u jednom razdoblju uspješno je parirao bogatijim klubovima sjevera. Najbolji su bili krajem osamdesetih kad je tamo igrao Maradona. To vrijeme novinari nazivaju Maradonina era (zbog čega umalo zamjeniše pojam prije nove ere tim nazivljem!). Nedavno su ljudi iz kluba htjeli stadion nazvati po njemu, ali se onda neko sjetio da po zakonu osoba mora biti mrtva najmanje deset godina da bi neka javna ustanova dobila ime po njoj, pa će sudeći po tome da se Diego dobro drži, morati pričekati (Diego mora da je ponosan što svi čekaju njegovu veličanstvenu smrt…nebi li mu odali poštovanje). Mene Napoli podsjeća na naš Hajduk (mene na Batons napolitanke s okusom limuna). I jedni i drugi su temperamentni južnjaci, Mediteranci (baš kao i limun). Hajduk je imao razdoblje kad je igrao dobro i osvajao titule (čekaj …fakat postoji to razdoblje???), a sad je u popriličnoj krizi. I jedni i drugi imaju fanatične i vjerne navijače koji bodre klub i kad je teško (znači uvijek). Zato su mi i jedni i drugi zanimljivi. Nadam se da će se i Hajduk, kao i Napoli dići, i uspješnije parirati našim sjevernjacima (hahahahaha). Zanimljivo je pratiti strane klubove, ali navija se za naše klubove i zato bih htio da naša liga bude atraktivnija i poštenija (i ja bih svašta htjela…).

Druga stvar koju bi bilo pošteno spomenuti je oproštaj Alessandra Del Piera. Čovjek je igrao za Juve od 93. Rekorder je po broju nastupa i najbolji strijelac u povijesti kluba (a je li dobro igrao i nogomet?). Osvojio je sve što se dalo osvojiti, prvenstvo, kup, super kup i ligu prvaka. Meni je on oduvijek bio sinonim za Juventus (a meni za klauna sa suzicom), za kojeg navijam kad su Talijani u pitanju. Dobro, ovo navijam ne znači da sam vatreni navijač koji gine za svoj klub (nego površni tip koji navija svaki put za drugi klub). To je više jedno usputno praćenje sa kauča ili na internetu, ali volim kad im ide. Igrao je Pero naravno i za repku i bio prvak svijeta (ajmo ga zvati Pierrot!). Nije osvojio jedino europsko prvenstvo, ali i za to mu je malo falilo. (uvijek malo fali…!) Dvijetisućite su njegovi igrali u finalu protiv Francuza i vodili, da bi na kraju izgubili u produžecima. Tad se još igralo na zlatni gol (danas su samo dresovi najhrabrijih igrača zlatni). U to vrijeme smo se bratić i ja kladili na završne tekme europskih i svjetskih prvenstava. Mislim da sam tad ja dobio ;). Juve je kao i Napoli prošao krizu kad su ih zbog namještanja šutnuli u drugu ligu, ali Del Pieru nije bilo ispod časti igrati u Serie B (lova je lova). Nije im trebalo dugo (jedva godinica) da se priberu i vrate u prvu ligu. Ove godine su osvojili prvenstvo, tako da se stari lisac Del Piero oprostio sa stilom. (tako da sad nema niti pojma niti stila!)

Josip (Maja)

Nogometna (Groznica)


Vjerujem da su svi oni koji će pročitali ovaj tekst gledali finale lige prvaka (tako zbori pravi vjernik) Bayern-Chelsea. Za one koji nisu (reci): Chelsea je dobio na penale i postao prvak Evrope.

Za mene je to bilo četiri sata pred tv-om, pravi mali maraton, ali ta tekma to zaslužuje (najmanje toliko). To je završetak evropske klupske sezone (juhu-hu-hu) i najava evrospkog prvenstva (tomu jednostavno nema kraja?!) i mora se gledati. Gledao sam sve, od uvodne emisije kojoj su palamudili (http://vukajlija.com/palamuditi/59784) Štimac i Zajec, do proglašenja koje je bilo blizu ponoći i koje definitivno treba vratiti na teren jer ono pentranje po tribinama nema smisla. Skoro cijelo vrijeme društvo mi je pravio moj stariji sinovac koji se u startu odlučio navijati za Chelsea i na kraju je slavio tako da je skinuo majicu i trčao po kući (blistava budućnost čeka tog momka…već vidim….navijačka naravno). Ne znam što ga je navelo da navija za Engleze, nije mi rekao, ali bio je žalostan kad je Bayern krajem regularnog dijela poveo. Ja sam pomalo navijao za Bavarce, kako im naši komentatori tepaju, ali eto nije im uspjelo pred svojom publikom osvojiti kantu sa velikim ušima (aaawww, kako simpatično) iako su bili lagani faforiti, kako veli Rakitić. Posebno mi je žao da je Olić jedan od dvojice koji su promašili penal jer o njemu imam oduvjek dobro mišljenje. To je igrač koji se trudi i uvijek daje maksimalno (da ne spominjemo zavidnu glumačku karijeru; b- net se proslavio), pa šteta da nije priču u Bayernu završio na neki bolji način, ali ne ide uvijek kako očekujemo (očekujemo da uopće nema tekme!). S druge strane igrač odluke je bio Drogba koji je napravio penal na Riberyju. Moram priznati da sam tad pomislio da je odlučio utakmicu na štetu svoje momčadi (a ja sam pomislila kako je divno imati dva tv prijemnika), ali pokazalo se eto da ju je odlučio poslije odlično izvedenim odlučujućim penalom.

Bilo je djelova koji nisu bili osobito napeti, pa sam povremeno pogledavao na mobitelu kako ljudi na twitteru komentiraju tekmu. Neko je stavio link na stranicu www.njuz.net na kojem su neki zajebanti radili „direktan prenos utakmice“ pišući zanimljve komentare tipa: Trener Čelsija Roberto di Mateo, iznenadio sebe sastavom tima ili Mata ubeđen da bi dao gol da se Nojer bacio u drugu stranu. (mudra neka ekipa…respect!)

Obzirom da je sezona gotova (ne spominji riječ gotovo.. uzalud) bio bi red podsjetiti se da smo u Letećem cirkusu Michaela Platinija ovaj put i mi konja za trku imali. Istina, brzo je lipsao i nije se baš proslavio, ali sudjelovao je i to neki smatraju uspjehom (ma tko, ma tko?). Izgubio je naš jedini i voljeni Dinamo svih šest utakmica i prikupio pri tom solidnih nula bodova. Nije prvi kome se to dogodilo (ma jeee), ali je ostvario najgoru gol razliku, pa je po tome postao neslavni rekorder toga natjecanja (moj je djed uvijek govorio da treba biti jedinstven i uvijek prvi u nečemu..). Stvorila se prava euforija prošle godine kad je Real dolazio u Zagreb (o da, mahnita raja bacala se po cesti i vrištala ime tog kluba). Dinamovci su dočekali svojih pet minuta slave (jedinih). Mamić i društvo su htjeli zaraditi što više, pa su prodavli ulaznice u paketu za sve tri tekme, a ne za svaku posebno (ma šta sve tri zajedno…trebali su cijelu sezonu, k`o HNK). Voditeljice zagrebačkih radio-postaja su se natjecale koja će više puta spomenuti Ronalda (i, koja je pobjedila?). Držao je Dinamo Mourinhovu Legiju stranaca u šahu dobar dio utakmice, ali na kraju su ih, nemotivirani faforiti, ipak matirali (uspredba nogometa sa plemenitim šahom trabala bi biti krivično djelo!). Nastavilo se tako Dinamovo prokletstvo (prokletstvo je kad si uklet, a ne kad ne znaš igrati) koje traje već više od četrdeset godina, a zove se: Kako dočekati proljeće u Evropi. Ostaje nam uvijek nada da će biti bolje slijedeće sezone (a zapravo znamo da neće) i pretkola lige prvaka da nam u sedmom mjesecu, kad fali nogometa (još si mislim kaj to fali u sedmon mjesecu!?!), ne bude dosadno.

Josip (Maja):

NOGOMETNA (GROZNICA)


Zemlja u kojoj živim po nekim procjenama ima oko dva miliona nogometnih izbornika ili u prijevodu svi znaju sve o nogometu (čitaj: misle da znaju). To je posebno izraženo uoči i za vrijeme europskih i svijetskih prvenstava. Primiti se pisanja o nogometu u takvom okruženju može izgledati kao jalov posao, ali ja sam eto, ponukan valjda nadolezećim evropskim prvensvtom, odlučio dati svoj obol i pozabaviti se tom specifičnom i zahtjevnom materijom (čast metafizičarima...ali nogomet je izazov!?). To ću naravno raditi iz udobnosti svojeg kauča, u rijeđim (gotovo raritetnim) slučajevima bit ću specijalni izvjestitelj sa terase nekog ivanićkog kafića. (..na moje opće oduševljenje..)

Često možete čuti naše nogometaše, nekad i trenere kako na presicama i intervjuima tvrde da danas svi igraju nogomet i da je lopta okrugla, te zato ne bi oni prognozirali ishod utakmice o kojoj ih se pita (čitaj: nemaju blagog pojma). Iz tog logičnog razloga ni ja se neću baviti prognozama, nego ću kao analitičar, gost na zaslonima vaših kompjutera (čekaj, to će netko čitati?!), secirati problematiku i bilježiti u maniri skupljača događanja sa nogemetnih terena i oko njih s naglaskom na ovaj veliki hepening (event veličine svemira) na kojem je i Hrvataska, nakon izvrsnih igara u kvalifikacijama, posebno protiv Gruzije i Grčke, izborila nastup. Btw, jeste li znali da je ime Gruzija ruski naziv za tu zemlju i da Gruzijci strance ispravljaju, da se njihova zemlje zove Georgija. Ova informacija vam može biti korisna kad se jednom tamo zateknete. Dobro, nećemo sad o Kavkazu da se ne odmaknemo od glavne teme. (a glavna tema je, kaj, gruzijski čaj.. ili?).

Vjerujem da ste vidjeli da su se naši već okupili, izljubili u Sheratonu (pa naravno da su se ljubili...to i je smisao: gejizam na djelu) i počeli sa pripremama. Nisu došli Olić i Pranjić. Zašto? (reci nam, reci nam!)Zato što su oni ove sezone glavni baje i igraju danas u finalu Lige prvaka. Najvjerojatnje ni jedan ni drugi neće biti u prvih jedanaest nego na klupi, ali, kume moj, finale Lige prvaka je to, pa mislim da je i klupa veliki uspjeh. Kad bolje pogledaš, na tim velikim modernim stadionima te klupe izgledaju kao ultra udobne fotelje, pa se za rezerve može reći kao za političare (samo kaj političari manje zarađuju): Uvalio se u fotelju, a ne: Grije klupu. To finale ja, kao ozbiljan analitičar i kroničar nogometnih zbivanja (buahahaha...), naravno ne smijem propustiti. Bit će zanimljivo jer je ovo prvi put da jedan od finalista igra na svom stadionu. (moment koji oduzima dah..) Radi se naravno o Bayernu za kojeg će većina naših ljudi navijati jer su nam Nijemci nekako bliži, naši gastarbajteri tamo hrdaju svoj kruh sa devet kora i na već spomenutoj klupi su dvojica naših (a i većina Hrvata je ovisna o aspirinu! ups..čekaj to je sa slovom „N“..onda niš`). S druge strane je Chelsea koji je malo oslabljen neigranjem nekih važnih igrača i nastupa praktički u ulozi gosta, ali nije bez šanse jer je po meni engleski klupski nogomet općenito bolji od njemačkog (a i momci su nekak prpošniji ...onako zbitiji...) Pogledajte samo kako je završilo englesko prvenstvo. Do zadnje minute se nije znalo ko će biti prvi. Na kraju je Mancester City, zahvaljujući legionarima Džeki i Agueru postao prvak nakon duge četrdesetčetiri godine (imam osjećaj da ni ovo nije onaj Mančester na kojeg ja mislim). U većini drugih liga već se u ožujku zna ko će biti prvi, pa možemo mirno, lišeni rezultatske nepetosti i čiste savjesti prebaciti na sapunicu (čemu prebacivanje...efekt je isti...sve je igra, ljubav, spačke, prevare, zavist, pobjede, porazi) Da ne spominjem našu ligu gdje igraju samo Dinamo i Hajduk i to u prilično sumnjivim okolnostima (pa nikad nam nisu išle domaće serije)

Toliko u ovom uvodnom tekstu. Čitamo se poslije finala. (Hoćemo još, hoćemo još!)