|
Josip (Maja)
Nogometna (Groznica)
Vjerujem da su svi oni koji će pročitali ovaj tekst gledali finale lige prvaka (tako zbori pravi vjernik) Bayern-Chelsea. Za one koji nisu (reci): Chelsea je dobio na penale i postao prvak Evrope.
Za mene je to bilo četiri sata pred tv-om, pravi mali maraton, ali ta tekma to zaslužuje (najmanje toliko). To je završetak evropske klupske sezone (juhu-hu-hu) i najava evrospkog prvenstva (tomu jednostavno nema kraja?!) i mora se gledati. Gledao sam sve, od uvodne emisije kojoj su palamudili (http://vukajlija.com/palamuditi/59784) Štimac i Zajec, do proglašenja koje je bilo blizu ponoći i koje definitivno treba vratiti na teren jer ono pentranje po tribinama nema smisla. Skoro cijelo vrijeme društvo mi je pravio moj stariji sinovac koji se u startu odlučio navijati za Chelsea i na kraju je slavio tako da je skinuo majicu i trčao po kući (blistava budućnost čeka tog momka…već vidim….navijačka naravno). Ne znam što ga je navelo da navija za Engleze, nije mi rekao, ali bio je žalostan kad je Bayern krajem regularnog dijela poveo. Ja sam pomalo navijao za Bavarce, kako im naši komentatori tepaju, ali eto nije im uspjelo pred svojom publikom osvojiti kantu sa velikim ušima (aaawww, kako simpatično) iako su bili lagani faforiti, kako veli Rakitić. Posebno mi je žao da je Olić jedan od dvojice koji su promašili penal jer o njemu imam oduvjek dobro mišljenje. To je igrač koji se trudi i uvijek daje maksimalno (da ne spominjemo zavidnu glumačku karijeru; b- net se proslavio), pa šteta da nije priču u Bayernu završio na neki bolji način, ali ne ide uvijek kako očekujemo (očekujemo da uopće nema tekme!). S druge strane igrač odluke je bio Drogba koji je napravio penal na Riberyju. Moram priznati da sam tad pomislio da je odlučio utakmicu na štetu svoje momčadi (a ja sam pomislila kako je divno imati dva tv prijemnika), ali pokazalo se eto da ju je odlučio poslije odlično izvedenim odlučujućim penalom.
Bilo je djelova koji nisu bili osobito napeti, pa sam povremeno pogledavao na mobitelu kako ljudi na twitteru komentiraju tekmu. Neko je stavio link na stranicu www.njuz.net na kojem su neki zajebanti radili „direktan prenos utakmice“ pišući zanimljve komentare tipa: Trener Čelsija Roberto di Mateo, iznenadio sebe sastavom tima ili Mata ubeđen da bi dao gol da se Nojer bacio u drugu stranu. (mudra neka ekipa…respect!)
Obzirom da je sezona gotova (ne spominji riječ gotovo.. uzalud) bio bi red podsjetiti se da smo u Letećem cirkusu Michaela Platinija ovaj put i mi konja za trku imali. Istina, brzo je lipsao i nije se baš proslavio, ali sudjelovao je i to neki smatraju uspjehom (ma tko, ma tko?). Izgubio je naš jedini i voljeni Dinamo svih šest utakmica i prikupio pri tom solidnih nula bodova. Nije prvi kome se to dogodilo (ma jeee), ali je ostvario najgoru gol razliku, pa je po tome postao neslavni rekorder toga natjecanja (moj je djed uvijek govorio da treba biti jedinstven i uvijek prvi u nečemu..). Stvorila se prava euforija prošle godine kad je Real dolazio u Zagreb (o da, mahnita raja bacala se po cesti i vrištala ime tog kluba). Dinamovci su dočekali svojih pet minuta slave (jedinih). Mamić i društvo su htjeli zaraditi što više, pa su prodavli ulaznice u paketu za sve tri tekme, a ne za svaku posebno (ma šta sve tri zajedno…trebali su cijelu sezonu, k`o HNK). Voditeljice zagrebačkih radio-postaja su se natjecale koja će više puta spomenuti Ronalda (i, koja je pobjedila?). Držao je Dinamo Mourinhovu Legiju stranaca u šahu dobar dio utakmice, ali na kraju su ih, nemotivirani faforiti, ipak matirali (uspredba nogometa sa plemenitim šahom trabala bi biti krivično djelo!). Nastavilo se tako Dinamovo prokletstvo (prokletstvo je kad si uklet, a ne kad ne znaš igrati) koje traje već više od četrdeset godina, a zove se: Kako dočekati proljeće u Evropi. Ostaje nam uvijek nada da će biti bolje slijedeće sezone (a zapravo znamo da neće) i pretkola lige prvaka da nam u sedmom mjesecu, kad fali nogometa (još si mislim kaj to fali u sedmon mjesecu!?!), ne bude dosadno.
|
