|
Josip (Maja)
Nogometna (Groznica)
U nedjelju 20.5.2012. odigrano je finale talijanskog kupa u Rimu. Napoli je dobio Juventus 2:0. To kod nas nije izazvalo neku preveliku pažnju, ali meni je ta tekma zanimljiva iz dva razloga (neobjašnjiva ostatku svijeta). To je prvi trofej za Napoli nakon 1990. i bila je to oproštajna tekma za Del Piera koji je za Juventus igrao skoro devetnaest godina što zaslužuje respekt (bankovni račun sigurno zaslužuje respect).
Napoli je jedan vrlo zanimljiv klub (ne kaže se bez vraga ..vidi Napulj i umri!). Meni su privukli pažnju još u devedesetima, kad kod nas još nije bilo kladionica, pa smo igrali TOTO13, koji je u ponudi imao parove talijanske lige. To je najpopularniji nogometni klub južne Italije i u jednom razdoblju uspješno je parirao bogatijim klubovima sjevera. Najbolji su bili krajem osamdesetih kad je tamo igrao Maradona. To vrijeme novinari nazivaju Maradonina era (zbog čega umalo zamjeniše pojam prije nove ere tim nazivljem!). Nedavno su ljudi iz kluba htjeli stadion nazvati po njemu, ali se onda neko sjetio da po zakonu osoba mora biti mrtva najmanje deset godina da bi neka javna ustanova dobila ime po njoj, pa će sudeći po tome da se Diego dobro drži, morati pričekati (Diego mora da je ponosan što svi čekaju njegovu veličanstvenu smrt…nebi li mu odali poštovanje). Mene Napoli podsjeća na naš Hajduk (mene na Batons napolitanke s okusom limuna). I jedni i drugi su temperamentni južnjaci, Mediteranci (baš kao i limun). Hajduk je imao razdoblje kad je igrao dobro i osvajao titule (čekaj …fakat postoji to razdoblje???), a sad je u popriličnoj krizi. I jedni i drugi imaju fanatične i vjerne navijače koji bodre klub i kad je teško (znači uvijek). Zato su mi i jedni i drugi zanimljivi. Nadam se da će se i Hajduk, kao i Napoli dići, i uspješnije parirati našim sjevernjacima (hahahahaha). Zanimljivo je pratiti strane klubove, ali navija se za naše klubove i zato bih htio da naša liga bude atraktivnija i poštenija (i ja bih svašta htjela…).
Druga stvar koju bi bilo pošteno spomenuti je oproštaj Alessandra Del Piera. Čovjek je igrao za Juve od 93. Rekorder je po broju nastupa i najbolji strijelac u povijesti kluba (a je li dobro igrao i nogomet?). Osvojio je sve što se dalo osvojiti, prvenstvo, kup, super kup i ligu prvaka. Meni je on oduvijek bio sinonim za Juventus (a meni za klauna sa suzicom), za kojeg navijam kad su Talijani u pitanju. Dobro, ovo navijam ne znači da sam vatreni navijač koji gine za svoj klub (nego površni tip koji navija svaki put za drugi klub). To je više jedno usputno praćenje sa kauča ili na internetu, ali volim kad im ide. Igrao je Pero naravno i za repku i bio prvak svijeta (ajmo ga zvati Pierrot!). Nije osvojio jedino europsko prvenstvo, ali i za to mu je malo falilo. (uvijek malo fali…!) Dvijetisućite su njegovi igrali u finalu protiv Francuza i vodili, da bi na kraju izgubili u produžecima. Tad se još igralo na zlatni gol (danas su samo dresovi najhrabrijih igrača zlatni). U to vrijeme smo se bratić i ja kladili na završne tekme europskih i svjetskih prvenstava. Mislim da sam tad ja dobio ;). Juve je kao i Napoli prošao krizu kad su ih zbog namještanja šutnuli u drugu ligu, ali Del Pieru nije bilo ispod časti igrati u Serie B (lova je lova). Nije im trebalo dugo (jedva godinica) da se priberu i vrate u prvu ligu. Ove godine su osvojili prvenstvo, tako da se stari lisac Del Piero oprostio sa stilom. (tako da sad nema niti pojma niti stila!)
|
