spookie dizajn

ponedjeljak, 17.10.2005.













teško je vidjeti kako starac plače.
još je teže osjetiti kako je nemoćan.
premda ti nije rod rođeni, pa da te vežu emocije za njegove emocije.
i zato se radi to što je mala radila danas.
zbog toga nije teško nositi kokera sa šestog kata.
i vraćati ga natrag.
( jer lift, naravno, nikad ne radi kad treba )
treća dob je kao kad si ponovo dijete – malen i nemoćan.
zato je mala danas povukla Dobrohotnog s posla.
zato je mala danas pročučala par sati kod kolega, tražeći rješenje.
( jer je Borisova familija imala prečeg posla, a dotični kolega koji je liječio kokera, radio je popodne )
i dizala je mala kokera na stol.
i spuštala ga dolje.
i držala mu njušku, i nogu i i njušku, pa sve opet ispočetka.
i tako par sati.
i rendgen.
i ekg.
i i vađenje krvi.
sve je to mala napravila.
samo da gospodin Boris ne umre od tuge za svojim psom.
jer jutros je koker bio očajan.
najgore od zadnjih par tjedana kako ga mala prati.
na kraju, bila je i dijagnoza; nesigurna, ali ipak nekakva riječ na papiru.
( hvala dragoj kolegici s godine, Suzani, na kolegijalnim beneficijama i trudu. )
baš je šteta što mala nikad neće moći raditi svoj posao.
bila bi sjajan dijagnostičar.
jer je odmah na početku rekla da je moždani vrlo vjerojatno u pitanju.
i najvjerojatnije jest.
prognoze nisu najbolje.
ali mala se nada.
vrijedilo je, vrijedilo je osmijeha na staračkome licu.

aPdejT


( ali nije vrijedilo familije koja se uplela na kraju, i obezvrijedila sav uloženi trud ... naime, odlučili su da će kokera ipak voditi kolegi, koji ga « liječi » od početka ...
o kolegama sve najbolje... )