Splitkarenje u po bota

Čovjeku koji je zastao na platou Prve vidilice, šetnja Marjanom je očito svakodnevni ritual, a ne izvanredni odmak od nekih drugih dnevnih rutina, kao meni... Kad ga vidjeh tako, kako možda dolazi do daha zagledan u grad, zapitao sam se ne samo kako on, nego kako to i ja sâm percipiram slične, jedne te iste, 'svoje' poglede i vidike. Usredotočujem li se na neku poznatu točku, na 'sadržaj' nekog konkretnog prozora, na detalj zvonika, krova... 'Skeniram' li cjelinu poput sokola, tražeći nešto što se miče ili odskače?

Ili se ležerno prepuštam 'umjetničkom' dojmu koji je svaki puta drugačiji? Ovisno na koju nogu sam se ustao, je li mi 'duh' dovoljno otvoren ili je, jednostavno, 'svjetlo' baš pravo...
Bilo bi zgodno to osvijestiti.

[GP]