četvrtak, 20.03.2014.
S vrja
Sve češći nam je, barem "nama" nekima, običaj da nova geografska saznanja odmah stavimo na pravo mjesto koristeć' blagodati Google Earth-a i... vidi vrapca, ovaj se vestibulov svjetlarnik, odzračnik, što li, "sa satelita" pokazao kao botun, pravi pravcati pupak Palače.
Čak i vijencem samoniklog cvijeća optočen.
[GP]
Za gradnju nekad najpoznatije splitske šesterokatnice, kampanila, između ostalog se koristio i postojeći antički mramor izvađen iz temelja Dioklecijanovih podruma, što je, uz padanje samog kamenja sa zvonika, potaklo kasnije urušavanje Palače.
Zvonik je pojačavan i nekoliko puta obnavljan. Popravak oporučno pomaže i sam Marulić.
Obnovom neki stupići i kapiteli postaju stilski neuklopivi pa ih se danas može naći oko samog zvonika, u solinskom Tusculumu, Arheološkom muzeju.
Kampanil se najbolje vidi s broda koji se vraća s jednog od tri brača – Prvog, Drugog ili Trećeg.
Neupućeni mogu pomisliti da sam loše spavala pa pobucala termine, ali ne – brač je bio izraz za otok, tako da je Prvome ostao naziv – Brač.
Napor penjanja na sam vrh, do same loggie zvonika – proporcionalan je užitku pogleda.
S jednog takvog penjanja nastala je ova slika otvora Vestibula i priča
O tri pisma s kampanela:
Samoubojica bez motiva piše piscu bez inspiracije
Ovo je moj grad. Već tridesetosam godina.
Dok danju rutinski gazim po skoro dvijetisućljetnom kamenu, tek noću, ugodno zavaljena u položaju sfinge zarotirane za nekih stodvadeset stupnjeva i pogleda uperenog uvis, skidajući tajne neborazdirućeg kampanela pod škrtim svjetlom par reflektora, činimo se međusobno krhki.
Kamen i ja.
Te večeri netko je po klaviru prebirao jazz; vrela se noć južinasto dijelila među žamorom slijepljeno šaroliko društvance na hladnom kamenu.
Uz tolike glasove bila sam potpuno sama.
Nešto jače od moje ravnodušnosti odvelo me do kampanela pola sata pred zatvaranje.
Ne znam, možda zaista ima tridesetdevet stepenica do vrha.
Kroz prvih desetak prolaz je strahovito uzak i mračan.
Uspiješ li proći, čeka te širina koju jednostavno ne želiš jer ne znaš što ćeš s njom. Kao kad zatvorenik izađe na slobodu, poželiš se vratiti u onaj zaštićen uzak prolaz.
Krenula sam sama.
Jer sam sama. I u prespavanim jutrima i u nepodijeljenim večerima i u beskrajnim noćima.
Sve u meni je užasna, zakrivljena, zatvorena linija.
Možda ih je zaista sudbinskih tridesetdevet?
Na vrhu me razbucalo.
Vidjela sam klavir, ne znam što se sviralo.
Čulo se samo udaranje juga.
Neki je brod ulazio u luku.
Svjetla su plesala u ritmu nečujnih crno-bijelih tipaka.
Krovovi su bili crveni. Kamen je nestao. Crveno me ugrijalo.
Biti sama i nije neki motiv za skok s kampanela.
Ponesi vreću za spavanje.
Gore zna biti ugodno pod zvijezdama.
Pisac bez inspiracije piše gladnoj ženi
Poslušao sam je.
Već dva mjeseca bez teksta. Rekli su mi da pokušam s visine.
Sve te riječi, glasovi i note penju se s uglancanog kamena uvis.
Zvonik je granica.
Krenuo sam pohvatati par novih rečenica da popunim tu dvomjesečnu prazninu.
Nemam pojma ima li ih tridesetdevet. Nisam brojao.
Vreću za spavanje jedva sam provukao kroz onaj uzak, mračan dio.
Dugo sam se penjao, stigao pred zoru.
Gore je bilo mirno.
Glazba je utihnula, glasovi zanijemili.
Nebo je bilo zvjezdano.
Uvukao sam se u vreću. Prespavao dan.
Ništa nisam napisao – papir mi je ostao u ladici pokraj kreveta.
Zato sam doma sutradan u dahu ispisao stotinjak stranica.
Ne, nikog nije bilo gore.
Ne zaboravite ponijeti čaše.
Gladna žena piše samoubojici bez motiva
Otkad si se vratila među nas – nema klavira. Samo bubnjevi, tu i tamo gitara.
Godi mi.
Godi mi da si s nama.
I otkud ti ideja da si sama?
Ne, nema ih tridesetdevet. Skupa smo brojali.
Išlo je malo teže kroz onaj uzak prolaz.
U strahu sam bila zagrlila zdjelu s trešnjama i jedva pregazila onih desetak previsokih skalina.
Gore zaista nije bilo nikoga.
Sipila je kiša.
Taman toliko da mi skine zamagljene naočale i nastavi me hraniti trešnjama.
Nemam pojma zašto kažu da je loš momak.
Samo je prebirao svojima po mojim prstima ko po onim crno-bijelim tipkama i tražio se u mom pogledu.
Ne vidim ništa bez naočala, ali osjećala sam se sigurno s njegovim pogledom u svojim očima.
Poželjela sam se ne spustiti s kampanela. Samo osjećati taj jazz po prstima, kišu po obrazima, trešnje u ustima.
Ili obrnuto.
Svejedno.
Čaše nam nisu trebale. Kišu smo pili usnama. S lica, ustiju, prstiju.
[Primakka]