ponedjeljak, 31.03.2014.
Pazi 'vamo!
Mnoge "grdosije" pokazaše se u literaturi i izvedenim medijskim inačicama nespretnima, ali i vrlo nježnima prema nejačadi...
Ptice gnjezdilice prepoznavaju dobričine.
nedjelja, 30.03.2014.
Mimohod aurâ
Doslovce opipljiv je taj šušur energijâ koji se valja amo tamo. Zamišljam si katkada neke svemirce koji posebnim skenerima iz visina i daljina promatraju zemaljsku kuglu i taj malen djelić površine im pulsira na ekranima.
Rado mu se vraćam.
subota, 29.03.2014.
Pusti me proć
Ovo je kaletica za jednoga, tanjega od pedesetsedam centimetara oko pasa, bez lumbrele.
Pa se ti sad mimoiđi...
[Primakka]
Prije dvadesetak i više godina prolaz kroz "jednotračni" Pitvanski tunel na Hvaru "dogovarao" se blicanjem farovima automobila i zdravim razumom što je na njegovih 1200 m potpuno ravne linije bila fair-play igra.
Vremena su se promijenila - semafor je postao "jedino" rješenje.
[GP]
petak, 28.03.2014.
Zračim...
Par puta sam picala zemljopis. Ne radi gradova, država, vremenskih zona i reljefa. Nastavnica je imala neki pik na mene pa me svaki sat ispravljala.
- Primakka... na ploču!
Knjiga na glavu, uvuci trbuh, izbaci prsa, zabaci ramena.
Ispravljala me u - držanju.
Namjerno je nisam slušala i sve više se savijala.
Danas, kad ponavljam sate zemljopisa na licu mjesta, prolazeći kaletama, padne mi na pamet: da se ne ispravim i ne dignem pogled, puno toga bi propustila.
četvrtak, 27.03.2014.
Refleksoterapija
Kad se kontinentalci sjate "namore", neki traže tamo nastavak svoje partijanerske prakse u nabrijanijem i razuzdanijem obliku, drugi pak, među ostalim, nastavljaju svoje sjedeljke pod tendama uz sličnu kavu ili cugu te gutanje defilea sličnih ili boljih "komada". Mi pak izlaskom iz must-be, must-have, must-do, hurry-up grada odabiremo potpunu suprotnost gdje ništa nije "must", a satimično slušanje mora i promatranje nikad jednakih refleksija u njemu doživljava se kao napokon dočekana terapija...
Još ako "krene" masaža tabana...!
srijeda, 26.03.2014.
Lijepa i obezglavljena
dođe mi tako nekad
itekako
mijenjat se s lutkom u izlogu
glavu tešku izložiti
u tijelu lutke prošetati
u prometu se svakako skriti
ljepota ionako
makar će prolazna biti
uvijek dobro prolazi
a pamet jeftina
mogla bi se
bar na akcijama prodati
[Primakka]
Bezglave pupe su (sâme po sebi marketinški praktične i modno više-manje neutralne) puka metafora današnjice u kojoj je mnogima tlaka uživljavati se u tuđe misli, osjećaje, rezone..., kad je osmijeh, kao ogledalo osobe, postao izopćen, a ni u oči se baš previše ne zagledava.
Neke druge i drugačije vrednote su "na cijeni"...
[GP]
utorak, 25.03.2014.
Joško ridikul
Videći kako se autor ovog nekonvencionalnog grafita zaigrao crtajući olimpijske krugove pa križajući suvišno, sjećanje me povelo do kraja sedamdesetih i do splitskih Mediteranskih igara za koje je Boris Ljubičić napravio tako svevremenski logo da je poslije, baš taj - splitski, proglašen daljnjim trajnim logom Igara.
S odrazom krugova u njegovom moru...
ponedjeljak, 24.03.2014.
Op!sjena
Gledam baš danas kratki filmić na Jubito... klasična glazba, Chopin... došla mi ideja s neke forvarduše. Prebire li ga prebire po tipkama taj pijanist, bez nota, kratko djelce puno dinamike, a ja duboko osjetih taj svoj antitalent za mentalni obuhvat nečeg meni tako kompleksnog kao što je partitura.
Umjetnost je, ipak, Božji dar.
[GP]
nedjelja, 23.03.2014.
Lipa zbrka
I ko to još misli da je slobodno penjanje južnjacima - hir?
Slika vjerno prikazuje svu opasnost bavljenja poslom (klimatizacija, antene, krovopokrivanje) van kuće, s naglaskom na krovove.
[Primakka]
Kad čuh po prvi puta izraz kupa-kanalica za "tehniku" krovopokrivanja u kojoj se neizostavno isprepliću pečeno-glinene kupe i kanalice ni ne slutih i cijeli niz neizostavnosti i isprepletenosti koje me kasnije dočekahu: jugo-bura, šije-šete, a-e, asti-gospe, more-kraj, cimer-fraj...
Pravi yin-yang naših prostora.
[GP]
subota, 22.03.2014.
Atmosfera
Poprilično davno povedoh djecu na košarkašku utakmicu poslovičnih rivala, ne mareć' za sektor tribine za kojeg kupih karte, boju majice koju sam nabacio na sebe niti na pljesak kojim sam tokom igre izražavao oduševljenje odličnim potezima igrača obiju strana. Djeca su mi se, do mene, skutrila u nelagodi shvaćajući da sam na polupraznim tribinama postao predmetom otvorenog gnjeva "pravovjernih" navijača pa sam, na njihovo moljakanje, napokon "zgasnuo".
U čoporativnim društvenim uređenjima teško je, i opasno, biti svoj.
petak, 21.03.2014.
Živi inventar
Neke ljude na nekim "njihovim" mjestima u gradu jednostavno je nemoguće izbjeć'. Godinama za istim stolom u kavani, na istoj klupi ili zidiću, svoje vrijeme i ne mareći ugrađuju u urbanu svakodnevnicu sviju nas.
A kad odu, prelaze u omiljeno prepričavanu legendu: "Ovdje ti je sjedio..."
četvrtak, 20.03.2014.
S vrja
Sve češći nam je, barem "nama" nekima, običaj da nova geografska saznanja odmah stavimo na pravo mjesto koristeć' blagodati Google Earth-a i... vidi vrapca, ovaj se vestibulov svjetlarnik, odzračnik, što li, "sa satelita" pokazao kao botun, pravi pravcati pupak Palače.
Čak i vijencem samoniklog cvijeća optočen.
[GP]
Za gradnju nekad najpoznatije splitske šesterokatnice, kampanila, između ostalog se koristio i postojeći antički mramor izvađen iz temelja Dioklecijanovih podruma, što je, uz padanje samog kamenja sa zvonika, potaklo kasnije urušavanje Palače.
Zvonik je pojačavan i nekoliko puta obnavljan. Popravak oporučno pomaže i sam Marulić.
Obnovom neki stupići i kapiteli postaju stilski neuklopivi pa ih se danas može naći oko samog zvonika, u solinskom Tusculumu, Arheološkom muzeju.
Kampanil se najbolje vidi s broda koji se vraća s jednog od tri brača – Prvog, Drugog ili Trećeg.
Neupućeni mogu pomisliti da sam loše spavala pa pobucala termine, ali ne – brač je bio izraz za otok, tako da je Prvome ostao naziv – Brač.
Napor penjanja na sam vrh, do same loggie zvonika – proporcionalan je užitku pogleda.
S jednog takvog penjanja nastala je ova slika otvora Vestibula i priča
O tri pisma s kampanela:
Samoubojica bez motiva piše piscu bez inspiracije
Ovo je moj grad. Već tridesetosam godina.
Dok danju rutinski gazim po skoro dvijetisućljetnom kamenu, tek noću, ugodno zavaljena u položaju sfinge zarotirane za nekih stodvadeset stupnjeva i pogleda uperenog uvis, skidajući tajne neborazdirućeg kampanela pod škrtim svjetlom par reflektora, činimo se međusobno krhki.
Kamen i ja.
Te večeri netko je po klaviru prebirao jazz; vrela se noć južinasto dijelila među žamorom slijepljeno šaroliko društvance na hladnom kamenu.
Uz tolike glasove bila sam potpuno sama.
Nešto jače od moje ravnodušnosti odvelo me do kampanela pola sata pred zatvaranje.
Ne znam, možda zaista ima tridesetdevet stepenica do vrha.
Kroz prvih desetak prolaz je strahovito uzak i mračan.
Uspiješ li proći, čeka te širina koju jednostavno ne želiš jer ne znaš što ćeš s njom. Kao kad zatvorenik izađe na slobodu, poželiš se vratiti u onaj zaštićen uzak prolaz.
Krenula sam sama.
Jer sam sama. I u prespavanim jutrima i u nepodijeljenim večerima i u beskrajnim noćima.
Sve u meni je užasna, zakrivljena, zatvorena linija.
Možda ih je zaista sudbinskih tridesetdevet?
Na vrhu me razbucalo.
Vidjela sam klavir, ne znam što se sviralo.
Čulo se samo udaranje juga.
Neki je brod ulazio u luku.
Svjetla su plesala u ritmu nečujnih crno-bijelih tipaka.
Krovovi su bili crveni. Kamen je nestao. Crveno me ugrijalo.
Biti sama i nije neki motiv za skok s kampanela.
Ponesi vreću za spavanje.
Gore zna biti ugodno pod zvijezdama.
Pisac bez inspiracije piše gladnoj ženi
Poslušao sam je.
Već dva mjeseca bez teksta. Rekli su mi da pokušam s visine.
Sve te riječi, glasovi i note penju se s uglancanog kamena uvis.
Zvonik je granica.
Krenuo sam pohvatati par novih rečenica da popunim tu dvomjesečnu prazninu.
Nemam pojma ima li ih tridesetdevet. Nisam brojao.
Vreću za spavanje jedva sam provukao kroz onaj uzak, mračan dio.
Dugo sam se penjao, stigao pred zoru.
Gore je bilo mirno.
Glazba je utihnula, glasovi zanijemili.
Nebo je bilo zvjezdano.
Uvukao sam se u vreću. Prespavao dan.
Ništa nisam napisao – papir mi je ostao u ladici pokraj kreveta.
Zato sam doma sutradan u dahu ispisao stotinjak stranica.
Ne, nikog nije bilo gore.
Ne zaboravite ponijeti čaše.
Gladna žena piše samoubojici bez motiva
Otkad si se vratila među nas – nema klavira. Samo bubnjevi, tu i tamo gitara.
Godi mi.
Godi mi da si s nama.
I otkud ti ideja da si sama?
Ne, nema ih tridesetdevet. Skupa smo brojali.
Išlo je malo teže kroz onaj uzak prolaz.
U strahu sam bila zagrlila zdjelu s trešnjama i jedva pregazila onih desetak previsokih skalina.
Gore zaista nije bilo nikoga.
Sipila je kiša.
Taman toliko da mi skine zamagljene naočale i nastavi me hraniti trešnjama.
Nemam pojma zašto kažu da je loš momak.
Samo je prebirao svojima po mojim prstima ko po onim crno-bijelim tipkama i tražio se u mom pogledu.
Ne vidim ništa bez naočala, ali osjećala sam se sigurno s njegovim pogledom u svojim očima.
Poželjela sam se ne spustiti s kampanela. Samo osjećati taj jazz po prstima, kišu po obrazima, trešnje u ustima.
Ili obrnuto.
Svejedno.
Čaše nam nisu trebale. Kišu smo pili usnama. S lica, ustiju, prstiju.
[Primakka]
srijeda, 19.03.2014.
I iz ovog kuta
Otkada razne autoceste i obilaznice kanaliziraju svijest vozačâ i njihovih suputnika prema najkraćem, najbržem, najpovoljnijem, naj... dosizanju cilja, treba određeni "napor" da se čovjek othrva tom zovu i da pusti da ga put nanese na biserje, skoro zaboravljeno pored ceste.
Da postane nenamjerni "putnik namjernik".
utorak, 18.03.2014.
Skale u nebo
More i nebo, razdvojeni tek tankom linijom horizonta, ponekad su odozgo pomireni nenadanom dugom ili snopom svjetlosti Svevidećeg kroz prodor u oblacima, a odozdo jutarnjom sumaglicom, pjenom morskih valova ili njihovim propinjanjem.
Pofalilo tog pomirenja pa umjetnički zabolo skale.
"Ni meni ni brodovima ne smetaju" - kazao je, navodno, lučki kapetan.
ponedjeljak, 17.03.2014.
Molaj, mala...
Ništa kontra banakakomata. Ma san dekintirana.
nedjelja, 16.03.2014.
Petstopet sa rigom
Davna "urbana legenda" tvrdila je da "Kraš" daje nagradu u naturi onome tko uspije iscuclati cijeli bombon "505 s crtom" osim sâme crte, ali ni uz kakve jezikolomije nismo uspijevali "spasiti" crtu od nestajanja.
Bila je, imena radi, nacrtana.
subota, 15.03.2014.
Na tiramolu suši dok se sve ne sruši
Onda su gradili kampanel. Ko bi opet vesla kad je stina bila šoto? Malo su prokopali fundamente i digli se u arju.
Kuće su se stale gingolavat ma se nikor ni pripa, najskoli oni u njiman. Samo su pobacali šta in ne triba - otomane, tamburine, televizije, kese, šporkicu.
Tu, blizu, na mozaik.
petak, 14.03.2014.
Puš (up) pauza
Uvijek sam "vrata kod Grgura" doživljavao kao pješčani sat, klepsidru, u kojoj se rijeka ljudi odnekud i odasvud slijeva uz taj palac poslije kojega se "osrećeni" razilaze kud koji...
Domaći, čini se, prezrivo odbacuju takav ritual....
četvrtak, 13.03.2014.
U tonu
samo ajte
ne bi ja u kadar
meni baš je trebala
te
brzo s leđa stavih i nju
tada