G R A D
Pustim ulicama grada setam...
Razmišljam da li ikom smetam???
Hodam sam ulicama grada...
Da li sam sam, jer , nikom ne trebam???
Usamljeno je srce moje,
nema tko da ga grije...
Želim da voli, ali...
Ona koju trebam pored mene nije.
Zašto baš ja patim toliko?
Zašto baš moje srce mora da boli?
Toliko jada i muke na duši nosim.
Neznam više kako uopšte to podnosim.
Puste ulice grada i parkovi ovi...
Prazni su, mračni...
Kao duša moja, uvijeni u maglu,
uvijeni u tugu, prazninu...
Ovaj grad je oličenje duše moje,
moje patnje , moga bola...
Parkovi ovi jesenji, tužni su sada...
Nema lepote, nema sreće, nema ničega...
Samo praznina,
velika praznina...
Grad, usamljeni, prazni, Grad...
Samo ja i moja patnja, moja tuga i moj jad...
|