11.12.2009., petak
Ona je kriva!
- Moraš me upoznati. Moraš... - rekao sam joj.
- A daj Johnny... Pa cura je starija barem dvije godine. - odgovorila mi je Hanna.
- ...i onaj Francuz sa kojime sam te upoznao je bio stariji zar ne?! - uzvratio sam joj.
- Da, istina. - ustala se - ali popodne, jer sada moram na ručak.
- Držim te za riječ. - ostao sam se sunčati, a Hanna je otišla na ručak.
Par metara dalje ona je solirala i čitala knjigu.
Luna, tada maturantica, zavidnog izgleda i količine znanja koje je već tada posjedovala.
To ljeto, ljeto između osmog razreda i prvog srednje, je sve započelo. U meni je uspjela probuditi i pokazati mi sve čari "ljubavi na jednu noć". U sedam dana i noći. Na samom kraju ljeta. Kada obično prepričavamo i rezimiramo dva mjeseca koja su prošla, kao i uvijek, prebrzo.
- Ajde, idemo ispiti ovo i onda na plažu sa Hannom i ostatkom. - rekla je Luna.
Ispili smo. Na eks ostatak pive u krigli i otišli prema plaži gdje su Hanna i ostatak društva bili. Na njezino inzistiranje smo sjeli popiti dvije pive prije nego odemo do plaže. Spontano, putem joj je sinula ideja.
- O, pa evo vas. Zadržali ste se nešto... - komentirao je John.
- Nije ništa bilo ako na to misliš. - diskretno sam mu rekao.
- Evo vam ovo. - Luna izvadila je boce i stavila ih na zidić.
Večer je odmicala, svi smo se međusobno družili i razgovarali. U jednom trenutku je Luna predložila noćno kupanje. Složili smo se, bez razmišljanja.
Plaža na kojoj smo bili nije bila ona na kojoj se inače kupamo. Ova je bila izolirana; pješčana, te je plićak sezao u dubinu. Nije bilo rasvjete, samo mjesec i mrak oko nas. Luna je prva ušla, sa jednom od boca, a ja odmah za njom. Potom Hanna, John i ostali...
Stajali smo u vodi do koljena, gledali se i izmjenjivali bocu. U pozadini su se ostali zafrkavali.
- Ajmo se hrvati... - bacila je bocu i skočila na mene.
Hrvali smo se. Dodirivali. Gnjurili se. Bili smo blizu poljupca. Izazivala me. A, onda je dala prijedlog da odemo na "našu" plažu. Prošetali smo u donjem rublju, sa ostalim stvarima u rukama, kroz mjesto. Bilo je već gluho doba noći. Pustoš i tišina svugdje.
Prije ulaska u plićak se skinula. Potpuno. I zaplivala je. Slijedio sam ju i, negdje u dubini, poljubila me.
Večeri koje su uslijedile provodili smo, uglavnom, nasamo. Jedne večeri smo skroz pokisli i ostali zatočeni na Hanninoj terasi gdje smo se sakrili, pošto je ona taj dan otišla nazad u Velegrad. Jedne večeri smo ležali u luci, u brodu, gledali u nebo i pričali do jutra. Drugu večer smo proveli kod mene, pošto mojih nije bilo, sa dijelom ekipe koja je još ostala, a kasnije je prespavala kod mene.
Naučila me koječemu. Od spontanosti, zabave, ljubljenja, izazivanja, flertanja,... Čak sam se znao osjećati i "glupo" pored nje, obzirom na teme koje je pokretala i šaroliko znanje koje je posjedovala. Ali, pritom je i oslobodila u meni ono što nisam mogao/znao kontrolirati, ono što tek odnedavno kontroliram. I pokazala mi je sve čari "ljubavi na jednu noć". Ljubavi bez obveze. Bez očekivanja dan poslije.
I sada, danas, znam da je ona "kriva". Da nisam upoznao Lunu vjerojatno bi sve bilo drugačije. Ona me na tom planu oslobodila, pokrenula u meni "ono nešto" što je uvijek iznova tražilo nova iskustva, a "to nešto" prije nje uopće nisam osjećao.
Čuli smo se poslije ljeta. Sa školom sam bio u njezinom gradu. Javio sam joj se. I vidjeli smo se. Proveo sam jednu večer u njezinom stanu. Kasnije, kada je došla studirati u Velegrad, mi se javila nekoliko puta. Nismo se vidjeli. Zapravo i ne znam zašto...
Kao da je učenik "prerastao" učitelja.
|
- 14:46 - Reci! (5) - Recikliraj! -
#
01.12.2009., utorak
Blokada? Ne hvala!
Iz naslova možete zaključiti kako danas nisam išao na prosvjed ispred MZOŠ-a. Mislim da je to, ukoliko zanemarimo prosvjed protiv Busha za vrijeme njegova boravka u Zagrebu, jedini koji sam unazad tri godine propustio, a sa prosvjednim zahtjevima sa kojima se slažem i podržavam. Anti-bushevski sam propustio radi zatvaranja budžeta za natječaj, a ovaj danas sam namjerno propustio. Da, namjerno.
Prije par mjeseci, u vrijeme masovnih blokada fakulteta diljem Lijepe naše, bio sam dio grupe koja je pokrenula blokadu na mojem faksu. U potpunosti sam podržavao sve uvjete koje su studenti tražili, te sam želio biti dio mase koja će, napokon, nešto promijeniti. Čak štoviše, bio sam duboko uvjeren u uspjeh "blokadne groznice" koja je tresla Hrvatsku u to vrijeme. Jer, iza studenata su bili svi: od političke oporbe i sindikata, do intelektualne elite, penzionera, prosvjetara i radnika. Tada je bilo vrijeme za promjene, tada se moglo koješta promijeniti. Ali, kako kažu, "Bosna je šaptom pala".
Ono što je izostalo bilo je djelovanje. Studenti su ostali zatvoreni na fakultetima, iako su ih već tjednima imali u "svojem vlasništvu", na plenumima su se prevrtale jedno te iste izjave i ideje, pa čak je došlo i do zasićenja alternativnom nastavom koju su blokade imale u svojoj ponudi. Razogovori, pardon pregovori, sa sindikatima o masovnom prosvjedu, u kojem bi se išlo sa jasnim zahtijevima i u kojemu bi jedni podržali druge, su propali jednako brzo kako su i započeli i studenti, dakle mi, smo se našli prepušteni sami sebi. Prepušteni svojim idejama, koje su se gušile u raspravama i masovnim skandiranjima na večernjim plenumima, gdje su deblokade pojedinih fakulteta polagano bile izglasane.
Danas, par mjeseci kasnije, kada su blokade opet počele protivnik sam toga. Ne, nisam promijenio mišljenje da svi zaslužuju besplatno obrazovanje, nego sam naprosto uvidio da ukoliko te iz tjedna u tjedan "oni gore" (sa Markova trga op.a.) uopće ne doživljavaju jednostavno nema smisla sjediti zatvoren na fakultetu i vijećati na plenumima o nastavku blokade. Čisto gubljenje vremena, živaca i snage. A mislim da su i vrapci na grani ispred fakulteta shvatili da nema smisla čekati. Valja se pokrenuti, izaći iz fakulteta i proširiti "ponudu blokade".
Ne može se reći kako prijedloga nije bilo. Iz prve ruke znam da je jedan moj kolega sa FFZG-a ponudio nemalen razrađenih ideja od kojih se većina nije ni našla na dnevnom redu plenuma. Istina, svaka od tih ideja uključivala je dozu potrebnog adrenalina, hrabrosti i volje da se sprovede, kao i definiranje vođe koji bi trebao "popiti metak" i povesti ljude, pa je zato, vjerojatno, baćena iz kutije sa prijedlozima u smeće. Vidio sam te ideje i uopće nisu bile loše. Ali, da se cijela ta stvar od blokade dovede na jednu višu razinu potrebno je onaj "ego" koji, uglavnom, prevladava na plenumima (čuo od mnogo ljudi koji su bili prisutni na plenumima i dijelim isto mišljenje nap.a.) prebaciti iz dvorane na ulice, gdje se ipak podilježe zakonu i policijskoj palici.
No, sada je za sve to kasno. Blokade su izgubile potporu velikog broja studenata, kao i svih onih koji su prije par mjeseci podržavali blokade. I veoma bitno, čini mi se da je izgubljena i potpora medija. A, moglo se. Vidjelo se i osjećalo. Samo mnogo je toga pošlo krivim putem, a posebice jasno definiranje zahtjeva u javnosti (da ne kažem i znatno veći zahtjevi koji se su mogli i morali postaviti) osim one parole: "mi želimo besplatno školovanje".
Pa, nije li, na kraju krajeva, rečeno da se radi na zakonu. Formiran je odbor/vijeće koje će sastaviti prijedlog, a jedna od glavnih stvari je upravo taj, usudio bih se reći jedan i jedini artikulirani, zahtjev o besplatnom školovanju. I zašto onda opet te blokade? Koji su zahtjevi sada i ima li ih uopće? Jer, ja ponovno, u prolazu pored Filozofskog i u tramvaju, vidim i čujem "pravo na besplatno školovanje".
Znam samo da se danas pokuša ponovno uspostaviti blokada na mojem fakultetu, a radi ispunjenja zahtjeva o besplatnom školovanju, bio bi prvi koji bi rekao:
"Gospodo, ne hvala."
|
- 18:10 - Reci! (2) - Recikliraj! -
#
|
