29.11.2009., nedjelja
Ne odlazi. Ne izlazi.
Pokušavam skrenuti misli. Misliti na nešto drugo. Raditi nešto.
Ne mogu pisati. Izgubim se negdje u pola rečenice.
- Ona doista ide... - rekla je Sofia prošli tjedan.
***
Dolazim na stanicu. Gužva je. Ljudi nestrpljivo čekaju tramvaj da se okrene.
Unatoč jutarnjem ritualu, kavi i svježe iscijeđenom soku od naranče, i dalje mi se spava. Sunce već lagano prži. Obožavam te tople dane. Topla jutra kada mogu izaći van u kratkim rukavima.
Ne želim u tu gužvu. Stopiti se sa ljudima.
Izdvajam se.
Dolazi tramvaj. Broj 12. Jebeš, ne trebam taj.
Stanica se prazni, ljudi ulaze u tramvaj.
Ona je ostala. Stojimo na dvadesetak metara. Svako jutro ju vidim. Danas je sama.
Pogledam ju. Gleda me.
***
Već znate da mrzim odlaske. Grozan sam u opraštanju i često percipiram odlazak nakon odlaska. Prije toga kao da nisam svjestan toga; kao da ne želim uopće misliti o tome; kao da ne želim vjerovati u to.
Tek kada ostanem prepušten sam sebi postajem svjestan svega toga.
- ...sorry kaj sam te otkantala, ali ispizdila me cijela situacija. - kaže mi Sofia preko telefona.
- Nemaš beda... Kaj sa tom kavom? - pitam ju.
- Propalo je... Nego, kaj radiš sada? - pita me.
- Pa... - pogledam oko sebe po praznom stanu - ...ništa, zašto? - odgovorim joj.
- Ajmo prošetat gradom, sjesti negdje, samo da se maknem od doma. - predloži.
***
Zapalio sam putem prema stanici.
Umor i dosada koja me čekala bile su po strani. Želio sam ju vidjeti. Gledati se sa njom u tramvaju i razbuditi se u tom gledanju kao i prošli tjedan.
Bila je na stanici. Nasmijala mi se.
Opet smo ušli u isti tramvaj. Stajali smo na pet metara. Kad god bi ju pogledao gledala bi u mene.
Bilo je nešto u njoj. Nešto što me privlačilo.
***
Lucy, Sofia, Joshua i ja. Sjedimo. Pričamo.
Misli mi povremeno odlutaju.
Ali, tu sam. Pokušavam sudjelovati u razgovoru.
Ne misliti na odlazak. Kako se približava sve više mislim o tome.
Još jedna osoba u nizu. Odlazi.
***
Nakon tjedana i tjedana jutarnjih flertova upoznali smo se.
U Nevermindu.
Ona je bila sa svojim frendicama, a ja sa svojima.
Prišla mi je.
Pričali smo tu večer, izmijenili brojeve.
Ljeto je spriječilo daljnji razvoj našeg odnosa.
***
Janis, Jimmy, Hank, Salvador...
Dugačak je popis onih koji su otišli iz Velegrada. Iz države.
Sada i Angie.
Nekako sam se naučio na to. Da ljudi odlaze.
I uvijek sam za sve njih posebno vezan.
I iznova prolazim taj osjećaj nakon odlaska.
Osjećaj nekakve praznine. Nedostatka.
Kao da se povezujem sa ljudima koji će, kad-tad, otići.
***
...izašla je na svojoj stanici.
Zapravo bilo joj je svejedno sa kojim brojem se vozi.
Ali uvijek je ulazila u "moj tramvaj".
Pratio sam njezin pogled dok je izlazila. Tek sutra ujutro ću ju, opet, vidjeti.
Tramvaj je skretao na križanju, a ja sam hvatao njezin pogled dok je čekala zeleno na semaforu.
A onda...onda sam se ponovno uspavao.
***
...u kontaktu sam. Sa svima.
I, znam da će doći dan kada ćemo opet svi biti zajedno.
|
- 21:57 - Reci! (1) - Recikliraj! -
#
16.11.2009., ponedjeljak
Neke misli. I, fragment.
- Licemjerno. Odvratno. Gadi mi se. - znam s vremena na vrijeme reći u sebi.
Posljednjih mjeseci sam dosta zatvoren u svojim mislima. Toliko često da se znam izgubiti usred razgovora. Znate ono kada toliko toga želite reći, a ima toliko malo vremena. Ponekad nema ni vremena uopće.
Posljednjih tjedana živim brzo. Možda i prebrzo. Ne žalim. Ne osjećam ikakav umor. Eventualno kada legnem.
***
Znate onaj osjećaj kada ne želite da pjesma završi? Kada želite da traje cijelu vječnost?! E, to. Ne želim da sada završi solo Davea Grohla. Ne želim. I neću dopustiti. Otvoriti ću drugi tab u browseru, premotati na početak prije nego li završi. I postići ću vječnost. Imaginarnu. Imam tu moć koju koristim.
Baš kao što ste i "vi svi" imali moć zaustaviti sve "to" na vrijeme.
Njega. I ono.
Jer znali ste.
Prikrivali ste. Međutim, omaklo se. Otelo se kontroli.
Imate li sada moć to zaustaviti?
Nemate.
Licemjerno je uopće pokušavati. Zar ne, gospodo?!
***
Ona me neki dan podsjetila kako je blog, zapravo, moćno oruđe. Pogotovo ako anonimnosti nema. Kada se zna tko iza "imena" stoji.
- Ne brini se, mi ćemo to srediti... - slušao sam nebrojeno mnogo puta.
Uvijek je bilo djelomično sređeno.
Naučilo me da ukoliko sam ne poduzmem nešto - biti će uvijek djelomično.
I, sada. Sada kada sam toliko blizu cilja, potpuno vlastitim naporima do njega došao, opet se "pokušava srediti".
Ne.
Ostavite. Ne želim djelomično.
Želim potpuno.
I postići ću.
Sam. Kao i dosada.
Jer, na kraju svega, ja to ne želim, gledati i slušati. Vi ne morate.
Niste htjeli, a kada je trebalo.
***
Stojimo u nedjelju popodne nas dvoje na stanici.
Nas dva. Dva brata.
- Mislim da smo prerano odrasli. - reče.
Zastanem. Pogledam ga.
Ja nikada nisam koristio termin "prerano".
Ranije, da. Zaintrigiralo me to. Natjeralo na razmišljanje.
- Prerano?! - upitam ga.
- Da. To danas mogu bez problema zaključiti. - odgovori mi.
On definitivno jest. I bojim se, ponekad, radi toga.
Ja sam negdje između. Između ranije i prerano.
No on prednjači.
***
Zapravo i ne znam kako određene stvari više ne registriram.
Kako mi dođu pod normalno. A nisu.
Zapravo sam duboko u sebi našao "crnu materiju".
Ono što nazivaju crnom rupom u svemiru.
Ono što guta sve i svašta.
I tamo, valjda, automatski trpam sva sranja i sve pizdarije.
I tamo nestanu.
I osjećam da je sve veća.
Iznutra.
***
Dave Grohl i dalje svira. Koristim tu moć koja mi se pruža.
I koristit ću, gotovo, svaku koja mi se pruži.
Neću čekati. Stajati. Prikrivati.
To je najlakše. Najjednostavnije.
Zar ne?!
***
Pitao me netko jesam li, na kraju, otvorio vrata sobe u "Vječnom gradu".
Lipanj, "Vječni grad"
00:41
Došao sam do vrata. Nisam razmišljao previše.
Otvorio sam ih.
Požalio sam.
02:03
Iskrali smo se van, nitko nije primijetio.
Našli smo se na ulici koju smo gledali.
Ulica je bila prometna. Grad je i dalje bio živ.
Stisla se uz mene. Vjetar je i dalje puhao lagano.
Krenuli smo u nepoznato.
Bili smo dio mase.
Nepoznati. Nevidljivi.
Samo dvoje ljudi koji se drže za ruke. Neometano.
Nismo pričali. Nismo imali plan.
Samo smo se kretali...
|
- 23:24 - Reci! (6) - Recikliraj! -
#
12.11.2009., četvrtak
Pokušaji. Ili fragmenti romantika
Subota, sredina lipnja
00:10
Pijemo Porto. Pričamo u kuhinji. Prigušena svjetla i muzika u pozadini. Nigdje ne vodi ovo - pomišljao sam.
Gledam ju. Te tamne oči, smeđu kosu. Usne. Preslatka je.
Za sat vremena bili smo kod mene na krevetu.
Ljubili smo se. "Ono" smo sačuvali za poslije.
06:01
Ispratio sam ju. Napravila je tridesetak metara i bila doma.
Negdje krajem lipnja
22:24
Dolazi mi SMS. Pita gdje sam. Negdje uokolo, odgovaram. Pitam ima li tuluma poslije ponoći. Odgovara potvrdno.
00:21
Tu sam, ispred. - pišem joj.
Dolazi. Sa bocom.
Sjedamo pred kamp, nešto dalje od kampa, na travu. Ljudi prolaze metrima udaljeni od nas.
Sjedimo jedno preko puta drugog. Izmjenjujemo bocu.
Pričamo i boca se prazni.
Približi mi se. Poljubimo se.
Prebaci se na mene. Ležimo na travi.
Iznad nas zvijezde.
01:50
Podigne me. Primi za ruku.
Šapne mi: Idemo negdje gdje manje upadamo u oči ljudima.
02:23
Ona je na meni. U mraku. U daljini se čuju ljudi.
Uzdasi. Moji i njezini.
Pogledi u mraku.
"Ono", ostavljeno, smo konzumirali.
05:50
Rastajemo se, pred kampom. Ljetna jutarnja kišica. I poljubac rastanka, dvoje lipanjskih ljubavnika, na kiši.
Oblačno. Ružno jutro. Jedan od ljepših rastanaka.
Dan je bio ljepši od jutra.
Večer ju je opet dozivala...
***
Početak kolovoza
11:40
Odem joj pomoći do kuhinje. Pričamo. Oni su na terasi, pričaju i ne čuju nas.
Pogleda me i pita: Zašto šutiš?
Odgovaram: Ne znam.
Pogleda me, svojim plavim očima. Poljubimo se. Nisu nas vidjeli.
Ne, ne želim da odeš - pomišljam u sebi.
Umoran sam. Nas dvoje nismo spavali. Možda dvadesetak minuta.
Kraj kolovoza, par tjedana kasnije
00:40
- Film? Sada? - pitam ju.
- Pa da. - odgovara.
Pogledali smo film. Ponašali smo se kao prijatelji. Sve dok se nismo poljubili.
08:00
Produbio sam se. Zagrljeni smo. Nastavio sam spavati.
10:22
Probudio sam se. Prevruće mi je. Nije je bilo. Ostavila je poruku na jastuku. I crveni poljubac na mojem obrazu.
***
Negdje sredinom kolovoza
00:23
Noćno kupanje. Goli smo.
U plićaku. Osjetim njezin parfem.
Hladno nam je...
15:30
Otplivali smo do stijena. Crvena kosa i zelene oči. I danas ih se sjećam.
Popeli smo se na drugu stranu. Da nas se sa plaže ne vidi.
Negdje krajem rujna
21:15
Sa školom smo došli u njezin grad. Navečer sam se našao sa njom.
Pokazala mi je svoj novi stan na glavnom gradskom trgu. Pili smo crveno vino. Sjedili na novom, zelenom, kauču.
Podsjetilo me sve to sa njom na ljeto. Bila je ono što sam tada želio, u potpunosti.
Starija dvije godine, pametna, eloventna, zgodna. Imala je stila. A i znala je kako se ljubiti.
Ostatak večeri nismo previše pričali. Nagovarala me da prespavam.
Nisam mogao.
Za par tjedana je bila u mojem gradu. Nisam se našao sa njom.
***
Siječanj, u Nevermindu
22:34
- Ja sam Crna. - predstavila se.
- Ja sam Johnny. - uzvratio sam joj.
Nakon kraćeg razgovora, u pretrpanom Nevermindu, rekla je:
- Izgledaš starije i činiš se starijim za godine koje imaš...
00:10
Poljubili smo se. Nisam očekivao to.
Neplanirano. Kao i uvijek sa njom.
Te večeri započeo sam valjda, vremenski gledano, najdulju aferu.
***
Lipanj, "Vječni grad"
23:00
Zvoni mi telefon u sobi.
- Dolazim. - kaže.
Za par minuta je pokucala. Otvorio sam vrata.
Ušla je. U lijevoj ruci držala je dvije staklene čaše. U desnoj bocu crvenog vina.
Traperice, poderane. Crna šira majica, T-shirt klasičan. Plava kosa. I "njezin" parfem.
Soba je gledala na ulicu. Prostrana. U mraku. Ulična rasvjeta je dovoljno svjetla bacala unutra.
Sjeli smo na prozor, razmaknuli prozirne zavjese koje je topli vjetar pomicao prema unutrašnjosti sobe.
Gledali smo ulicu. Sjedili, pili vino i pričali.
00:40
Dotakli smo se usnicama.
Dočekali smo "naš" trenutak. Kao da smo ga cijelu vječnost čekali.
Netko je počeo lupati po vratima. Odmaknuo sam se od nje.
- Ignoriraj... - rekla je tiho.
Otišao sam otvoriti vrata.
U "vječnom gradu" nas dvoje smo ostali "vječni ljubavnici".
***
|
- 23:54 - Reci! (5) - Recikliraj! -
#
|
