Obiteljski dom Osijek za stare i nemoćne Mila - Susretit će se u sredini

utorak , 08.01.2019.

Dom-atrij.hr










Click here: Obiteljski dom Osijek za stare i nemoćne Mila






I bez ičije stručne pomoći dokazati se može da se za pet puta manji iznos može izgraditi centar koji bi imao u svakom trenutku mogućnost sveobuhvatnog prihvata sedam tisuća ljudi. Mia je sjela u auto i krenula za njim, signalizirajući mu da stane. Apartmani u Hrvatskoj za njemačke turiste.



Obiteljski dom Osijek za stare i nemoćne Mila

Za naše goste organiziramo i smještaj u apartmanima, bungalovima i hotelima. Informacije o apartmanima i mogućnostima smještaja. PRUDENS line ima u svojoj ponudi kompletan turistički servis.



Obiteljski dom Osijek za stare i nemoćne Mila

Društva, klubovi, zajednice, savezi - Split - Privatni smještaj na jadranu u apartmanima, jahte, jedrenje i hoteli. Discipliniranoj njemačkoj vojsci bilo je ovakvo barbarsko ponašanje i silovanje žena i muškaraca potpuno nepoznato.



Obiteljski dom Osijek za stare i nemoćne Mila

APEL STOŽERA ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA Kolona sjećanja uvijek je bila samo jedna. Kolona sjećanja je iz naroda i od naroda. Ona je mimohod boli, pijeteta, poštovanja, vjere u Boga. Mimohod ljubavi i oprosta, ali i mimohod protiv zaborava — Zato ne dirajte Kolonu sjećanja. Ne dirajte Vukovar, jer Vukovar je Hrvatska. Poredak su odredili krvnici i koljači koji su istrjebljivali sve nesrpsko. Svi mi koji 18. Studenog hodimo stopama žrtve, boli i smrti, ne možemo i ne smijemo biti podložni nametnutom političkom poretku. Pred žrtvom smo svi jednaki. Klanjajući se pred najvećom žrtvom naše povijesti, svi smo kao jedno: bili mi predsjednici, prosvjetari, liječnici, premijeri, kućanice, veterani, studenti, umirovljenici, … Taj dan svi smo kao jedno, svi smo maleni pred žrtvom, svi smo veliki jer svojim hodom odajemo počast najvećima među nama. Apeliramo na naše sugrađane koji se nalaze na upravljačkim pozicijama načelnici, gradonačelnici, predsjednici, zastupnici, itd. Apeliramo na predstavnike medija da taj dan kamere, mikrofone i pera posvete isključivo žrtvi i preživjelima vukovarskog holokausta, a ne politikantstvu. Izražavamo žaljenje zbog istupa još nelustrirane novinarke Jelene Lovrić koja za dostojanstvenu Kolonu sjećanja 2013. Izražavamo žaljenje zbog istupa predsjednika HDSSB-a Dragana Vulina koji inzistira na političkom poretku u Koloni sjećanja, jer to duboko vrijeđa žrtvu. Izražavamo žaljenje zbog istupa mnogih iz vlasti Republike Hrvatske, političara, javnih osoba i medija, koji im služe za progon žive žrtve Vukovara. Pozivamo članove takovih stranaka koji donose odluke, da svoje i stranačkeinterese podrede dostojanstvu i žrtvi. Apeliramo na cijelu hrvatsku javnost, sve medije i javne osobe da prestanu sa sijanjem nemira i sotoniziranjem žive žrtve Vukovara i pozivamo ih da ušute s prepucavanjem o žrtvi Vukovara, žrtvi Hrvatske. S vjerom u Boga i hrvatski narod Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet. Gledam, kako Isusovi krvnici svukoše s njega odijelo. Gledam u prošlost kako svlače odijelo s moje drage Domovine. Svukoše sve s njiva, voćnjaka, vinograda. Odvukoše znoj marna ratara i vrijedna stočara. Kako te moraju boljeti te rane! Svukoše odijelo ratnika, strgoše mu krunicu s vrata, teško ga bičevaše i baciše u bunare, u jame, u Dunav. Skinuše sa žena, muškaraca, djece obuću, te ih bose poslaše u minska polja. Svukoše sa žena ukrase, pokupiše zlato, strgoše odjeću da bi zadovoljili svoju zlu ćud, svoju pohlepu. Teška je, Isuse, golotinja mojega naroda. Stoga, moj se narod nije osjetio siromašnim. Kalvarija se ponavlja: pobijeđeni je pobjednik, silnik je osramoćen. Unatoč svoj golotinji, u tvom zagrljaju zaodjenut sam, bogat sam. POMOLIMO SE: Gospodin moj i Bog moj uz mene je. Hvala ti što si mi pomagao na ovom vukovarskom križnom putu. Budi uz nas žive, budi uz naše pokojne i daj da te slavimo, sada i u vijeke vjekova. Smiluj nam se, Gospodine! Jubilarno hodočašće vjernika Đakovačko-srijemske biskupije Vlč. Marko Đidara razriješen je službe župnika Župe sv. Mihaela, arkanđela u Drenovcima te danom 20. Patnje civilnog stanovništva su nastavljene, a vukovarska kalvarija sada dostiže vrhunac. Očekivanja da će agresorska vojska uvažiti tešku situaciju s civilima, te osigurati koridor za njihovo izvlačenje su na vrlo tankim nogama, ali su jedina nada za njihov spas. Ovu su vijest djelatnici ratnog Hrvatskog radija -Radio postaje Vinkovci objavili 18. Situacija u Vukovaru pratila se pomno, sa zebnjom i nadanjima da se neće dogoditi najgore. Znali smo da se hrvatski vojnici u tom gradu brane na više mjesta koja su snage agresora i četnici zajedničkim djelovanjem ispresjecali i da ih nastoje osvojiti. Znali smo kojom vojnom snagom raspolaže neprijatelj, ali smo znali i koliki je moral naših bojovnika, kolika je odlučnost da se brani svaki pedalj vukovarske i hrvatske zemlje u cjelini. U najpesimističnijim razmišljanjima nismo htjeli vjerovati u nadmoćnost neprijatelja, a ona je, što su kasnije i potvrdilo, bila presudna. Naši hrabri borci, mladost hrvatska, brojni civili medu kojima znatan broj žena, djece, bolesnih i nemoćnih, nisu se mogli suprotstaviti tenkovima, hordi zločinaca, suludim četnicima. Tužna slika okupacije Vukovara ostaje trajno upisana u svijesti prognanih Vukovaraca, u svijesti ljudi koji su konvojem, uz šikaniranja i maltretiranja, morali napustiti grad. Odjekuje u ušima svih poštenih Hrvata, svih domoljuba, koji Vukovar nose kao svoju najdublju ranu. Poslije tog, osamnaestog studenoga 1991. Vukovarci žive život u progonstvu, a neki novi stanovnici grada na Dunavu i dalje mirno spavaju u njihovim domovima, na njihovim ležajevima. Doduše, grad se obnavlja, izvjesnih pomaka već ima, teče proces mirne reintegracije, ali to više nije i ne može biti onaj stari Vukovar, grad s dušom, grad s prelijepim starim baroknim središtem, grad s rijekom čije bi obale mogle pričati priče. U trenutku kada se brojni ustupci čine strani zbog koje su stanovnici Vukovara puna tri mjeseca živjeli u podrumima i zbog koje su sa zavežljajem u ruci krenuli na put bez nade, teško je odgovoriti na to pitanje. Puno je godina prošlo, puno je vode proteklo dunavskim koritom. I dok s jedne strane imamo ljude, prkosne i dostojanstvene u tragediji koja ih je snašla, spremne da se vrate u grad heroj, da žive tamo s nekim drugima, da u inat njima izvlače svoj grad iz mraka, s druge strane imamo ljude nemoćne da bilo što učine za grad u kojemu su rođeni, u kojemu su odrastali, zaljubljivali se, u kojemu su stjecali svoju prvu plaću, gradili dom. Rat je učinio svoje, nema sumnje, a to su oni drugi i željeli. Na žalost, to je činjenica i od nje se ne može pobjeći. Izgubljeno je zdravlje, energija potrebita da se na zajedničkom hodniku stambene zgrade susreće dojučerašnji susjed, poznanik koji je u sudbonosnom trenutku, krajnje drsko i samovujereno, uperio prst u svog susjeda -ustašu. Proživljeno se ne može zaboraviti, ma koliko to čovjek želio, ma koliko stvarnost ukazivala kako je zabranjeno glasno se sjećati 18. Rane su to koje ne zacjeljuju. U sedam limenih polukružnih hangara ubijeno je oko 800 ljudi, oko tisuću dovedenih u hangare nestalo je, dok je kroz srbijanske logore prošlo oko 7. Šešelja i četnike usporediti s Hitlerovom fašističkom vojskom bila bi uvreda za svakoga Nijemca. Discipliniranoj njemačkoj vojsci bilo je ovakvo barbarsko ponašanje i silovanje žena i muškaraca potpuno nepoznato. Gdje drugdje, osim u fašističkoj Srbiji, možemo vidjeti stare i mlade četnike kako se šepiru po ulicama Beograda? Jupi, hvala i za ove fotografije. Srbi mrze čak i slovo H Ovih je dana razmjenjena još jedna grupa zarobljenih Hrvata i branitelja Vukovara. Iz koncentracijskih logora diljem Srbije izdvojeno je oko 300 izmučenih i izmaltretiranih ljudi čija je osnovna greška, po srbijanskom sudu, što su Hrvati ili nesrbi. Iz niza potresnih svjedočanstava izdvajamo samo nekoliko a razlog je sasvim jasan. Daleko više istine će se moći kazati jednoga dana kada i zadnji hrvatski građanin bude slobodan pa baš u interesu još mnogih zatočenika te njihove zaštite i života ove priče i iskazi korigirani su i ublaženi. JOSIP: Hrvat Iz Vukovarske bolnice smo odveženi u kamionima kao stoka u Veleprometovo skladište na kraj Vukovara prema Negoslavcima. Tu su četnici imali svoj štab. I tu je sve počelo. Morali smo izvaditi sve iz džepova što god smo imali. Dali su mi dvije sekunde vremena da skinem prsten i burmu. Jedan četnik mi je kazao da ako ga ne skinem u zadanom roku da će mi odrezati prste. Raskrvario sam prste skidajući oba prstena. Onda su me počeli odjednom tući. Iz čista mira, bez povoda, nakon nekog vremena i nakon početnih iživljavanja nad nama poveli su me u neku sobu veličine šest sa osam. Unutra nas je bilo oko stotinu. Temperatura je bila nepodnošljivo visoka, čini mi se da je bilo iznad 50 stupnjeva celzija. Neki ljudi su u toj prostoriji bili danima a neki pak danima nisu dobili ni kap vode. Oko te zgrade klali su ljude. Osim tri Albanca, tog dana, meni su ubili bratića. DRAGAN: Rusin Prvo su nas postrojili u grupe po 20. Iz jedne takve u kojoj sam bio ja, baš su mene izdvojili i postavili uza zid. Počeli su me tući; nogama , rukama čime su stigli. Zatim su me odveli do nekog željeznog hangara. Na njemu je bilo veliko napisano brojka 4. Ispred toga hangara počeli su klati... Sve što je vrijedilo oduzimali su. Zaklali su jednoga mladića, zapravo stari je bio oko 30 godina... Jednom dečku su iz pištolja pucali u glavu. Bez glasa se srušio... Kovačić Goranu su odrezali glavu i zatim je nabili na kolac... Za sve to vrijeme dok su klali i ubijali tjerali su me da čitam naglas Bibliju. Potom je došao neki potpukovnik i izdvojio me i odveo u auotobus. Nitko mi nije smio prići. Razmišljao sam krajnom snagom svoje svijesti kako sačuvati živu glavu ili pobjeći. O ničem drugom nisam mislio. Čini mi se da mi je život skraćen za nekoliko stotina godina. To što su oni radili mislim da pripada vremenu Turskog doba... Tolika zadojenost mržnjom a sa tim nekim koljačima smo odrasli. Naprimjer jedan od njih, zvali smo ga Bulidža pa onda od novinara Stankovića sin, nadimak mu je Kesega i niz drugih... JOSIP Hrvat Kad smo došli u logor Staićevo stavili su nas u pravu pravcatu štalu u kojoj su prije bile krave i bikovi. Prvu noć smo spavali na tom prljavom i hladnom betonu bez pokrivača, bez ičega. Onda su nas nakon nekog vremena prebacili u neko skladište bez krova. Ujutro kad bi se probudili sve je bilo u inju. Palčevi na nogama su im se potpuno smrzli... Nešto kasnije su me prebacili u logor u Niš. Jedno mjesec kasnije uopće nisam osjećao stopala. Gazili su po nama... Bilo je tu u logoru Staićevo puno starijih i bolesnih ljudi. Najstariji je bio 72 godine, Jozo Zadro čiji je sin Blago bio glavnokomandujući u obrani Borova... Laka mu Hrvatska zemlja. MAGOČ Hrvat Uvijek kad bi njihovi vojnici ili milicija ušli u sobu tukli bi nas bez obzira dali je netko kriv ili nije. Kad smo trebali u WC tjerali su nas da ih klečeći ne bi molili za povratak. Po četrdeset -pedeset sati nam nisu dozvoljavali zapaliti cigaretu. Danima nismo smjeli prati noge a o ostaloj osobnoj osnovnoj higijeni da i ne govorim. Ošišali su nas do gola. U tom logoru je oko osam naših ljudi podleglo batinama. Tukli su nas po bubrezima i to kundacima pušaka, batinama, nekim palicama, s čim bi stigli... Do nikakvih informacija nismo mogli doći iako smo imali neki mali tranzistor sakriven ali bez baterija. Tek kasnije nam je baterije kriomice donijela jedna francuskinja iz crvenog križa. Mislim da bi nas sve poklali da su našli taj tranzistor... Njihovo je ponašanje potpuno životinjsko, to je užas. Oni su zadojeni mržnjom prema Hrvatima. Mislim da mrze i samo slovo H. ANTO Hrvat Imam 51 godinu. Sad kad sam slobodan osjećam se kao da imam 21. Teško hodam, raznešeno mi je koljeno... Ali, jedva čekam povratak u Vukovar...! Tekst: Marinko Ivanišević Slike: Siniša Smesnik Podravec br. MD Evidentirano Prosvjed župana Mateja Jankovića zapovjedništvu Istočnog sektora UNPROFORa Bespotrebni incident Kao što je poznato, mi smo dogovorili da ćemo m isturenim točkama prema UNPA području zapaliti svije, postaviti cvijeće i pomoliti se za sve poginule i nestale u ovnm ratu. Tražili smo da možemo obići naša groblja na privremeno zaposjednutom dijelu hrvatske države i razumijemo da ste to iz sigurnosnih razloga odbili. No, kako smo se dogovorili da čete osigurati tu mogućnost na kontrolnoj točki kod tzv. Na 500 metara od dogovorenog mjesta bili smo zaustavljeni prepriječenim oklopnim transporterom preko ceste i uperenom cijevi lakoga topa u ljude koji su tražiti da se ta cijev okrene u zrak. Nakon što su ljudi zapalili svijeće i položili cvijeće na transporter, jedan pripadnik ruskog bataljuna bespotrebno je počeo pucati. Mi smo samo svojom prisebaosti uspjeli ljude zadržati i time spriječiti ozbiljni incident nakon molitve i zapaljenih svijeća ljudi su se miru razišli. Sigurni smo da do incidentu ne bi došlo da su ljudi predvođeni najvišim predstavnicma vlasti i crkve Vukovarsko-sriemske županije mogli doći do dogovorenog mjesta. Prosvjedujemo zbog takvog odnosa prema onima koji su u prijavom i obrambenom ratu izgubiti svoje najmilije i sve što so imali. Gaunt Foto: Smajić Budućnost je naša! MD Evidentirano Rezolucija 871 i nove inicijative Rezolucija 871 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, nakon mjesec dana, sve više postaje iluzija, nema čini nam se, od nje nitko ništa. Mjesec dana produženog mandata UNPROFOR-a je prošlo, ništa bitnoga se nije dogodilo, a vjerojatno i neće. Neće prije svega zbog nove inicijative lorda Owena i Stoltenberga za saziv nove konferencije o bivšoj Jugoslaviji, uz prijedlog tzv. Politički analitičari i to su već razjasnili, iako je još uvijek riječ o inicijativi. Prognanici su tamo gdje su i bili, zima je na vratima, sve je manje humanitarne pomoći. Tu su i nove izbjeglice Hrvati iz srednje Bosne. Još jedan blagdan Svih Svetih je iza nas, ponovo prognanici nisu mogli na grobove svojih najmilijih, svojih najbližih. Ponovilo se sve ono što smo vidjeli i doživjeli i prošle godine u ovo vrijeme. O neučinkovitosti UNPROFORa više nema smisla ni pisati. Mirovne snage su takve kakve jesu, međunarodna zajednica je takva kakva je, ona još uvijek sanja o nekakvoj novoj Jugoslaviji u kojoj bi bila i Hrvatska. Sloveniju, međutim, više nitko i ne spominje, Slovenija je međunarodno priznata i stvarno slobodna nova država Europe. Hrvatska je isto tako međunarodno priznata država, ali stalno pod nekakvim pritiscima međunarodne zajednice, država s još uvijek dijelom okupiranog svojeg teritorija. Sve akcije međunarodne zajednice usmjerene su na rješavanje problema bivše, također međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Rješenja koja se predlažu za tu bivšu državu, bojimo se mogla bi biti preslikana na Hrvatsku. Owen i Stoltenberg ovih dana obilaze Zagreb i Beograd, i uglavnom sve trpaju u isti koš. Upravo to ne bi trebalo. Ne bi trebalo prihvatiti optužbe da su svi isto krivi za tragediju na prostorima bivše Jugoslavije. Uostalom, zna se tko je kriv i s tih pozicija stalno treba polaziti u svim pregovorima i dogovorima. Kako kaže predsjednik Tuđman, pregovarat će se i s crnim vragom samo da više ne padne niti jedna žrtva. Međutim, čini nam se da je pregovaranje s Miloševičem ipak nešto gore nego pregovaranje i sa crnim vragom. Karšaj Budućnost je naša! MD Evidentirano Hrvoje, Zvonimir, Mario, Ivan, Stipo. Njihova vječna počivališta obilaze majke, očevi, sestre, braća, rodbina, prijatelji, suborci. Kako li je samo teško suborcu, koji je imao sreću da ostane živ, doći na grob suborca s kojim je dijelio minute straha, hrabrosti, neizvjesnosti i iščekivanja? Suza zaiskri u oku, ruke sklopljene za molitvu zadrhte. Zašto se to moralo dogoditi? Na blagdan Svih Svetih, svetkovinu koja nas potiče na razmišljanje, cijela je Hrvatska kleknula i pomolila se za svoje mrtve, za one koji su otišli davno i one za kojima nam se suze još nisu osušile. U mislima svih građana Hrvatske bili su upravo poginuli hrvatski branitelji. S tugom i ponosom odano im je dužno poštovanje. Na sam blagdan Svih Svetih na gradskom groblju u Vinkovcima, ispred središnjeg križa položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Vijence su položila izaslanstva Zbornog mjesta Vinkovci, Zbornog mjesta Vukovar, Policijske uprave Vukovarsko-srijemske, Poglavarstva Vukovarsko-srijemske županije, Poglavarstva grada, 109. Prečasni Tadija Pranjić, dekan vinkovački, blagoslovio je središnji križ. Toga je dana plakala majka za sinom, sestra za bratom, prijatelj za prijateljem. U dugom nizu vojničkih grobova najviše crnine, krizantema, svijeća. Djevojka u crnini polaže crveni karanfil na hladnu mramornu ploču. Tragovi poštovanja i sjećanja gotovo na svim grobovima. Buketi krizantema, tog prepoznatljivog Svisvetskog cvijeća i zapaljene svijeće znak su da one koje smo nekad voljeli, koji su nam značili mnogo, a sada više nisu s nama, nismo zaboravili. MD Evidentirano Ipak, bliže Vukovaru Na razini Zapovjedništva osječkog zbornog područja dogovoreno je s UNPROFOR-om da će skupina prognanika i majki nestalih i poginulih vukovarskih branitelja zapaliti svijeće kod kontrolnog punkta Zaštitnih snaga UNa prema Marincima na blagdan Svih Svetih. No, to nije pokolebalo kolonu koja je odlučila doći što bliže Vukovaru i što bliže svojim mrtvima zapaliti svijeće i položiti cvijeće. Maršruta je promijenjena i nakon svete mise, koju je u kapelici nuštarskog dvorca služio pater Branimir Kosec, župnik iz Borova Naselja, ova tužna kolona od oko 1000 ljudi krenula je cestom prema Bršadinu. Prelazak mosta značio je prvi prelazak civila preko crte razdvajanja, prvi prelazak iz obranjene u okupiranu Hrvatsku. Kolona je hrabro i bez straha krenula dalje premda su hrvatski vojnici, koji su osiguravali cestu do crte razdvajanja, poštujući dogovor, ostali s desne strane Vuke. Osjećaj da Hrvati ponovo hodaju cestom koja vodi u Vukovar, cestom kojom smo bezbroj puta do rata odlazili u Vukovar, Ilok, Borovo, Vučedol, Adicu, Erdut, Dalj. Sve to budi uspomene, ali i suze radosnice što smo ipak ponovo, makar na djeliću svoje zemlje, makar samo na kratko, ali eto, to smo im bez oružja uspjeli uzeti. Magla koja se tek počela dizati ne da pogledu baš daleko, ali vidi se dovoljno. Neobrađena zemlja, korov svuda viši od metra. Potpuna suprotnost onome što je s desne strane Vuke. Tamo su njive obrađene, nema korova, tamo su ljudi. Majke koje su bile na čelu kolone idu dalje ne osvrćući se na vojnike. Pomalo zbunjeni pripadnici ruskog bataljuna zaštitnih snaga pokušavaju zaustaviti kolonu objašnjavajući da će Srbi pucati, da se dalje ne smije, ali majke jednostavno odgovaraju: neka pucaju! Plavci u nemoći oni su uostalom stalno u nekakvoj nemoći da učine bilo što cestu zaprečavaju oklopnim transporterom. Kolona se ipak morala zaustaviti. Oni u prvim redovima upaljene svijeće stavljaju na transporter, netko je objesio torbu punu cvijeća o cijev topa, a jedna žena koja se popela na transporter u cijev je ugurala svijeću s hrvatskom trobojnicom. UNPROFORac na transporteru više moli nego što naređuje da kolona stane, a na pokušaj majki da krenu dalje odjekuje nekoliko rafala iz automatske puške jednog od plavaca. To kao da je bio poticaj svima da još odlučnije ustraju na putu prema Vukovaru. Pripadnici Hrvatske vojske, koje smo ostavili kod mosta, ubrzo su dotrčali do transportera jer rafali koji su se čuli mogli su imati i tragične posljedice. Majke i svi oni koji su izgubili nekog svog u Vukovaru počinju gubiti strpljenje i na silu žele dalje. Vojničko uvjeravanje, plavaca i časnika HVa, te umirivanje kolone od strane svećenika iz Nuštra i Borova Sela ipak smiruju nagomilani bijes i na oko 500 metara od pačetinskog puta izmoljena je molitva za sve pokojne, zapaljene su svijeće i položeno cvijeće. Pokušaj oko 1000 prognanika i majki poginulih i nestalih u Vukovaru da dođu što bliže Vukovaru okupio je i brojne Vinkovčane i Nuštarce. Sudionici ovog marta bili su i čelnici naše županije: župan gospodin MATEJ JANKOVIĆ, vinkovački gradonačelnik dr. DRAŽEN ŠVAGELJ, gospodin IVAN TREBER, te saborski zastupnici gospoda VERA STAN1Ć i gospodin DRAGO ERES. U dvorištu nuštarskog dvorca za sve sudionike prosvjednog marša i pokušaja da se upale svijeće i položi cvijeće na blagdan Svih Svetih što bliže Vukovaru, Nuštarci su priredili tople napitke i sendviče jer velik je broj onih koji su došli iz Zagreba. Nakon toga kolona se mirno uputila natrag u Nuštar i sve je završilo tiho i dostojanstveno, baš kako su sudionici ovog marša i željeli. I na kraju konstatacija: Ipak smo došli bliže Vukovaru, ipak je prijeđena crta koju je neprijatelj zacrtao. Višnja Mišin Foto: Gaunt-Smajić Budućnost je naša! MD Evidentirano Razgovor s Verom Stanić, saborskom zastupnicom Bit ću prva na čelu kolone! Kada sam prvi puta bila u Vukovaru 1991. U rujnu iste godine došla sam ponovo, sada već u grad u poluokruženju, a dolaskom s konvojem koji je trebao izvesti ranjenike iz vukovarske bolnice i prenoćivši u vukovarskoj vojarni, tada sam već gotovo bila sudbinski vezana za ovaj grad. Ne mogu nikada zaboraviti tu noć u vojarni. Ne zato što sam se bojala za svoj život, već zato što sam doživjela svu stravu srbijanske propagandne mašinerije i sve one predstave koje su oni izvodili za svijet. Tu noć major Sljivarčanin pripremio je pravu gozbu za Europske promatrače. Večeri sam bila i ja nazočna. Osim pečene prasetine, tu je bilo još jela, a točio se isključivo najfiniji konjak s pet zvijezdica. Svi, pa i Evropski promatrači dobro su znali da proći konvojem kroz Sajmište znači otvoriti zlikovcima put u Vukovar. I sada kad se toga sjetim, hvata me bijes. Kada se krene za Vukovar, bit ču na čelu kolone, vidimo se! Pokopana je na mjesnom groblju u Tugarima kod Omiša. MD Evidentirano Memorijalni centar Domovinskog rata Marice... Danas je to vojarna 204 vukovarske brigade, a u sklopu nje je muzej. Za vrijeme rata sama vojarna bila je u rukama hrvatskih snaga- ZNG i HOS-a. Mjesto je malo izvan puta kolone sjećanja, pa nije bilo mnogo posjetitelja, osim starih lisaca koji imaju želju da vide malo više, i hodaju svojim putevima. Većina izložaka su teže naoružanje zarobljeno u ratu, od tenkova i oklopnjaka pa do riječnog broda. Ovaj MIG 21 je također našao mjesto tamo. Obratite pažnju na onaj najveći top, domet mu je oko 25 km, a granata teška 25 kg. Bio je poprilično tmuran dan, pa nismo do kraja istraživali, ali mislim da će vam se i ovo dopasti. U početku su obavljali izvidničke, a poslije i borbene zadaće. Među najaktivnijima bio je Samostalni zrakoplovni vod u Operativnoj zoni Osijek, osnovan 8. Vod je djelovao s improviziranih uzletišta u okolici Đakova pomoću nekoliko malih sportskih zrakoplova i velikih ali sporih poljoprivrednih aviona Antonov An-2, prvobitno namijenjenih prijevozu ranjenika. Ti su zrakoplovi u početku u sanducima s padobranom izbacivali pomoć opkoljenom Vukovaru. Zatim su dosjetljivi oružari od plinskih boca napunjenih eksplozivom počeli izrađivati takozvane bojler-bombe, pa je na neprijateljske položaje padao i smrtonosni teret. Borbene aktivnosti osječkog voda imale su itekako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. Jugo-vojska je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći, nije mogla zaustaviti. Zbog toga je u blizinu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije, naoružana najmodernijim protuzrakoplovnim raketnim sustavom KUB-M SA-6. Memorijalni muzej Domovinskoga rata smješten u prostorima vojarne 204. Posjetitelji mogu vidjeti brojna vojna vozila i oružje, a kroz Muzej stručno vode djelatne vojne osobe, većinom sudionici Domovinskoga rata. Muzej radi svakim danom od 8 do 16 sati, a dolaske u neko drugo vrijeme kao i dolaske većih skupina potrebno je najaviti na br. Ulaz se ne naplaćuje. Imao sam dva krasna sokola, Jedan Marko, a drugi Nikola. Dva sokola dva prelijepa sina, Pozvala ih mila Domovina Neka brane zemlju pradjedova Od dušmana i ljutih vukova. Obojica za Dom život dali Junačine bili i ostali. Žali Bože ufanja i nada, Pravi Hrvat i dan danas strada. Mene, starca, časnog Marijana, Osudio zakon sa Balkana; Razbio sam ploču ćirilice Da ne ruži pismo latinice. Vukovar je grad slavnih heroja Krasna zemlja i moja i tvoja. Kojeg stranca naše sunce grije Nek poštiva zakon Kroacije. Vi sudite, ja ću razbijati, Da vidimo kom će dodijati. Kad me moja Hrvatska sahrani, Rađat će se drugi Marijani. Marija Dubravac Brisbane Radi toga što je 2 rujna prošle godine čekićem razbio postavljenu dvojezičnu ploču na zgradi PP Vukovar Općinski sud u Vukovaru donio je presudu protiv Marijana Živkovića. On je prema toj presudi osuđen na devet mjeseci zatvora ili dvije godine uvjeta. Uz to mora platiti i tisuću kuna kazne. Ubili su mi dva sina. Trebali su ubiti i mene pa bi bili mirni svi. Ipak, ne stidim se i ne bojim se. Ploču sam razbio po danu ne skrivajući se. Kažem to jer ne znam tko će osuditi te koji su ploče postavljali po noći, rekao je Živković komentirajući donesenu presudu. Podsjetio je da je u Domovinskom ratu izgubio dva sina, Marka i Nikolu. Mislim da bih imao pravo tužiti ovu našu nepravednu državu da mi vrate ili namire moje sinove. Tko god je na vlasti ja i svi moji prijatelji ćemo se truditi da svima bude jednako i da su svi zaštićeni, rekao je Živković. On je i prije toga datuma, 2 rujna, u Večernjem listu najavio da će upravo on biti taj koji će razbiti postavljenu dvojezičnu ploču. Tada je njihovo postavljanje bilo neizvjesno. Toga 2 rujna ploče su postavljene, a oko podneva i poslije naguravanja sa policijom koja je osiguravala ploču na PP Vukovar Živković ju je čekićem razbio. Slike razbijanja te ploče vrlo brzo su obišle Hrvatsku i svijet. Evidentirano Plakata svih pet poginulih zapovjednika Sajmišta na fasadi doma Negdje oko Božića 2014. Tema je uvijek jedna, zašto nas je napustila država koju smo obranili i sačuvali te osobito zar su Hrvati izgubili svoju vjeru u obrambenom domovinskom ratu, a njeni agresori istu preuzeli. Pitali smo se što to možemo mi koji nismo ni na jednoj poziciji ni opoziciji u sustavu vlasti. Znali smo da ne mnogo u biserju i zlatu, ali bijasmo svjesni da pognute naše glave valja uzdignuti. Tako se rodila ideja da u magmi svih strahota gradu Vukovaru mora niknuti Dom Veterana i Centar Veterana branitelja i vojske. Nešto prije minulih Predsjedničkih izbora, točnije 9. Dvadesetak nazočnih na istom je naglasilo da se ne radi o akciji u vlastitu spomen nikoga pa tako ni same UHB Sajmište. Budući da se o mnogočemu i nakon 24 godine šuti vrijeme je za konkretnost, kako znanstveno tako i djelom poštovanja. Sajmište je stratište mnogih junaka i heroja kako mrtvih tako i živih kao što je vojarna zloglasne JNA, logor Velepromet, Kukuruzni put, zadnji koraci prema Ovčari, mjesto pogibije svih pet zapovjednika toga dijela Vukovara i čak 174 hrvatska branitelja, znatno većeg broja ranjenih i obeščašćenih iz svih dijelova domovine u toj bici za doslovno svaki pedalj hrvatskog tla i imovine, a još uvijek bez ijedne osuđene osobe za ta zlodjela!? Admiral Ante Budimir tada je s pravom kazao da smo ratovali za Domovinu, no da nas je država izdala te da svatko mora imati na umu da su naši ratnici osigurali državi ogromnu imovinu i unijeli u njeno vlasništvo kojom ova nikako gospodari i koja ju uništava i prodaje po damping cijenama te da nitko na vlasti ne govori o domovima za rehabilitaciju kojih bi moralo biti barem na tri mjesta u različitim regijama, Slavoniji i Baranji, Zagorju i Dalmaciji. Neki od nazočnih akciju su pokušali pretočiti u vlastitu samodopadnost i možebitni izvor dodatnih prihoda kao dr. Krešimir Bušić, a neki su skeptično pokušali tako reći odradi točku za javnost preko nazočnih medija kao što je to bio gradonačelnik gospodin Ivan Penava čiju je nakanu ovaj tekstopisac, kao pravni savjetnik i jedan od koordinatora UHB Sajmište, odbio kao sadržajno i formalno pravno neosnovanu tako da predloženi sporazum nije potpisan. Mic po mic, bez zlobe i zavisti gospodin Penava shvatio je čistu namjeru i značaj inicijative tako da je otvorenu pružio ruku i materijalnu pomoć u skladu s mogućnostima te je Grad Vukovar snosio nemali materijalni teret svečanog otvaranja, 10. Na drugom sazivu održanog u prostorijama Župne kuće Kraljice mučenika u Vukovaru, podijeljeni su konkretni zadaci i odrađeni koordinatori za županije i sredine u kojima postoji bilo kakva veza, u prvom redu samog Domovinskog rata i Vukovara pa je tako određeno petnaest koordinatora koji bi trebali djelovati kao promotori jer je hrvatsko novinstvo u da tako kažem mišjoj rupi i službi destrukcije RH-e. Tada je od tri prijedloga prihvaćeno da se ide na kupnju manje kuće na adresi Sajmište 6, nasuprot Doma zdravlja koja je legalno izgrađena i koja ima cca 750 kvadrata građevinskog terena. Otvoren je poseban račun, internetska adresa te pronađen donator za izradu sveukupne projektne dokumentacije i ishođenje svih akata građenja u tvrtci GRAVIM d. Ova tvrtka će 17. Ubrzo potom Grad Split, na čemu se usrdno valja zahvaliti njegovom gradonačelniku, gosp. Ivi Baldazaru, probija led i uplaćuje prvu donaciju, a Grad Vukovar, Vukovarsko Srijemska županija i Hrvatska katolička Crkva hvataju se posla i ubrzano rade na poboljšicama i adaptaciji, kako kuće tako i terena te pripremi otvorenja da bi mali objekt u materijalnom smislu postao enormni zamašnjak akcije kojoj bi se trebali odazvati bilo novčano bilo u materijalu ama baš svi pravni subjekti, dakle, sve pravne i fizičke osobe hrvatskog puka pa makar i preko humanitarnog telefona koji će biti otvoren nakon usklađenja i potvrde novog Statuta UHB Sajmište. Očaravajuća radost otvorenja Vrlo pametno, jednostavno i apolitičko otvorenje obradovalo je sve unatoč svim bolima oko tri stotine nazočnih, a meni osobno je žao što svi nisu bili i na prigodnom domjenku u Osnovnoj školi Antun Bauer. No, i tu su pokazali svoju karakternu veličinu pa i oni najteži invalidi kao što je to učinio i sam Đuro Glogoški. Naime sami Vukovarci i stanovnici bližih naselja mjesta za oko 250 uzvanika pripremljenih u školskoj dvorani prepustili su onima koji su došli iz Dubrovnika, Tinjana, Imotskog, Ivanca, Varaždina, Paljuva i drugih mjesta koji su prevalili dug put da se uvjere u čestitost i vrijednost akcije. Program je započeo impresivnim dekorom crkve Kraljice mučenika u Vukovaru i Svetom misom za sve stradale i obespravljene branitelje uz šest svećenika, mlade misne asistente odnosno ministrante u bijelim opravama i pjevački zbor, a dupkom puna bogomolja odisala je unatoč svim nedaćama odom radosti. Ispred samog doma branitelja, kratkim govorom zahvalnosti obratio se Nikole Tarle predsjednik UHB Sajmište nakon čega je slijedio blagoslov velečasnog Mate Martinkovića i presijecanje vrpce. Dalibor Tomašić, sin posljednjeg zapovjednika Sajmišta, Josipa Tomašića zvanog Osa i roditelji poginulih branitelja Zlatko Menges te Petar Čikotić simbolično su otvorili dom koji će izrasti u mjesto vječnog poštovanja. Bočnu fasadu uresila je plakata svih pet poginulih zapovjednika toga dijela grada za koje na žalost mnogi nisu ni čuli, a sama država više-manje ih i ne spominje kao da su statistika. Ne mogu prešutjeti ono što je nekadašnja Ministrica branitelja i Premijerka, gospođa Jadranka Kosor kazala kada je pozvana na pogreb dragovloljca i po svim pokazateljima junaka koji je uništio najviše tenkova i oklopnjaka neprijateljske JNA bojovnika Andrije Marića za one koji ne znaju i na Trpinjskoj cesti on je uništio najviše tenkova ili to pripisuju vlastitom uspjehu kao sadašnji Ministar Predrag Matić, čak i onaj tenk te oklopnjak u Smrdelju kod Donjeg Zemunika uništio je vječno živi Andrija Marić, a. Dakako, nije se odazvala pozivu. Može li netko uopće izreći više licemjerje, mislim da ne. Da se to ne bi ponovilo i s ovih pet heroja i viteza ta slika mora grmjeti po Republici Hrvatskoj i svim srcima domoljuba u svijetu. Oni su bili svjesni i spremni dati sve što imaju, a to je život. Ovo je vrsna razlika između dragovoljca i branitelja, kako bi živi pomirili mrtve, a navodimo ih po redoslijedu pogibije. To su: - DAMJAN SAMARDŽIĆ zvani Veliki Bojler - PETAR KAČIĆ zvani Srednji Bojler - VELIMIR ĐEREK zvani Sokol - IVAN POLJAK zvani Sokol - JOSIP TOMAŠIĆ zvani Osa Da se ne smiju prepustiti zaboravu istakli su i gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, njegov zamjenik Marijan Pavliček, Igor Gavrić predsjednik gradskog vijeća Vukovara, dožupan Vukovarsko Srijemske županije Željko Cirba, predstojnik Župnog ureda Marinko Beljo, gradonačelnik Otoka Josip Šarić, hrvatski akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore, kipar Dubravko Radman, predsjednik udruge stopostotnih invalida Domovinskog rata Đuro Glogoški te mnogi drugi. Nadamo se da ste i vi dragi čitatelji istog mišljenja. Med u mlijeko prigodnog programa dali su članovi kulturno umjetničkog društva Stari Hrastovi 2000 iz Novog Travnika, KUD-o Seljačka sloga iz Bogdanovaca te KUD Josip Kozarac iz Štitara. Svojom izvedbom pjesme neobičnim stilom i tekstom koji podsjeća na Slavonski bećarac, skladnom nošnjom građanskom i onom, kako vele, običnog puka, oduševili su nas izvođači iz Novog Travnika pa im velika hvala. Bili su jednostavno kazano, neprocjenjivo očaravajući. Ovom izvoru novog smjera branitelja nazočili su i živi svjedoci postrojbi koje su vojevali ovom gradskom kvartu grada Vukovara prsa u prsa i drugim ratištima. Preživjeli borci PU Varaždina došli su kao postrojba, a odazvali su se dragovoljci iz Našica, Đakova, Osijeka, Omotskog, Dubrovnika, Zagreba, Ivanca i mnogih drugih sredina. Neki kao što je to učinio Nino Ivić Mandić javili su se pismom iz bolnice ili pak telefonom kao Ivica Arbanas zvani Lipi lijepi na dalmatinskom narječju, o. Utjeha dragovoljca Nina Mandića Ivića Iz bolnice u Zagrebu primljeno pismo ratnika Sajmišta Nina Mandić Ivić, pročitano je u cijelosti. Ono je u svim segmentima antipod grmljavini ispraznih političara, kako pozicije tako i opozicije, kao što je to bio i jučerašnji govor premijera Zorana Milanovića u Vukovaru ili buljooki pogled Igora Dragovana mom prijatelju u hotelu Lav neposredno prije njegova dolaska na njegovu zamjedbu da takvi još nikome nisu donijeli korist osim sebi i da ne traži po stolovima slike svoje. Tko zna možda je htio zadiviti igrače i vodstvo HNK Hajduk iz Splita koji su upravo tada bili na objedu ili moje drage Torcidaše iz Kaštela koje sretosmo skupa s fetivim Dinamovcima i pripadnicima 5. GB-e, kod Željka Čorak. Rijetki, bojažljivi osmijeh upućivao je na pronađeno dostojanstvo. Potvrda sebe, potvrda svoga u kolopletu razbijanja kasnih osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, svih oblika totalitarizma u svjetskom razbuktanom procesu, činila se toliko dostižna. Činilo se da će zora, koja je netom zarudila roditi predivan sunčan dan, da će nam konačno svanuti predugo sanjana sloboda, bez oluja i tmasnih oblaka, bez razaranja i krvi, sakaćenja i ponižavanja mržnje i neizlječive bolesti. A opet, tu kraj nas u našem susjedstvu, čula se nekakva zloćudna galama, čula se čak i ona mučna tišina, izbijajući čak i one poglede prijatelja, susjeda, rođaka, medija. Vladajuća politika velikosrbijanskog stroja i dalje grmi nad cijelim hrvatskim prostorom, emisijom sve tmurnijih oblaka i grmljavinom. Njen oružani stroj, izgrađen uglavnom znanjem pameću i bogatstvom hrvatskog čovjeka, prvotno pritajeno, potom svom težinom i sredstvima, vrijeđajući zdrav razum i osviještenu dušu slobodnomislećeg, humanog i bogoponiznog čovjeka, obrušio se svom silinom , na sve što im je stajalo na putu. U svoj žestini, veliko srbijanski ratni stroj obrušio se na najveći dio tek proglašene samostalne hrvatske države, provodeći koncepciju spržene zemlje, posebice na liniji planom zacrtane velike Srbije, Virovitica-Karlovac. Svaki vukovarski kvart, svaka ulica, svaka kuće skuplja se stvarajući vojsku neuništivih ratnika. Iako nikako i slabo naoružanih, bez stručne izobrazbe i školovanja, bez logistike, imala je ustroj prave moderne vojske obrambenog karaktera kao u doba Ilira. Na isti način, ali u znatno surovijim okolnostima, stvaran je u krvi sajmištanski vojni stroj. Sajmište je rano počelo krvariti pa je godišnjica obilježavanja mogla biti i ranije ili bilo koji drugi nadnevak jer je velikosrbijanski pir na Sajmištu uvježbavao i provodio svoj krvavi pir. Svaki djelić našeg Sajmišta izložen je ogromnim stradanjima, ulične borbe bile su doručak, ručak i večera, naša svakodnevnica. Borbe prsa u prsa, stalna promjena linija bliske borbe zahtijevala je velik broj boraca, tako da je kroz ovu mikro točku ratišta prošlo i najveću broj ratnika uopće. Pomagali su nam branitelji iz svih dijelova grada, domovine i svijeta, a među njima i oni koji za Vukovar nikad nisu ni čuli. Navest sve je nemoguće, ali svako ime sjaji i sjajit će dok je Hrvatske. Govoriti o Sajmištu i danas je teško, jer izaziva mučna sjećanja na krvničku vukovarsku vojarnu, na tkz. Ono znači i Velepromet, najveća stratište civila kroz čije je hangare i prostore prošlo više od sedam tisuća preživjelih nezapamćenu torturu i ponižavanje, a za svakog desetog iz ovog logora smrti nije bilo izlaska. Licemjerje, demagogija i diskrepancija vlasti Nekoliko dana po drugom sazivu inicijative, dakle u ožujku ove godine, upućen je pismeni zahtjev Ministarstvu branitelja, Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru radi potpore projektu. Uz to s ministrom Predragom Matić je za dan grada Vukovara blagdan Svetog Filipa i Jakova obavljen razgovor na istu temu s željom da mjerodavno ministarstvo iznađe mogućnost za 250 000 kuna kako bi se realizirala prva faza projekta. Navedeni su svi relevantni sadržaji kao Doma Veterana tako i konačnog cilja Centra Veterana u Vukovaru. Posložene su ideje uz mogućnost korekcije i upozoreno na to da bi Centar Veterana u Vukovaru imao svoju opravdanost i u činjenici da je naša zemlja članica NATO Saveza pa će uvijek nužno imati svoje veterane. Sadržajno bi centar trebao imati mogućnost za primarnu zdravstvenu, liječničku i rehabilitacijsku skrb, promotivni i rekreacijski kamp, smještajne kapacitete, izletište, kino dvoranu koja može biti i kongresna, ugostiteljski sadržaj s većom blagovaonicom i mogućnosti korištenja za organiziranje prigodnih događaja kao što su pirevi i slično, izletištem, ribnjak, park, športske terene i manju dvoranu, otvoreni i zatvoreni bazen i drugo da bi se sadržajno oplemenila sveobuhvatnost centra i stvorila mogućnost samoodrživosti. Svakako, predviđa se i smještaj veterana u poznim godinama jer nas pamet uči da će mnogi veterani ostati samci koji ne će imati kamo jer nemaju porodice pa bi im taj centar bio ujedno i dom u kojem će moći živjeti, naravno uz naknadu koja bi bila realna i proporcionalna njihovoj mirovini, a ujedno bili dodatni prihod samoodrživosti Centra Veterana. Tijela najviše državne vlasti više od pola godine o istom šute, kao i mediji kojima je to poslato, što najzornije pokazuje koliko je loša politika, ujedno i službena kad je u pitanju naša državna politika, naša konstanta. Nisu se udostojili napisati niti jednu riječ, ne!? Ljubopitna gospoda još uvijek ne znaju što čine. Oprošteno im je no nikad ne će biti zaboravljeno jer kako kažu ponosni Istrijani, još Hrvatska ni propala dok mi živimo. I bez ičije stručne pomoći dokazati se može da se za pet puta manji iznos može izgraditi centar koji bi imao u svakom trenutku mogućnost sveobuhvatnog prihvata sedam tisuća ljudi. A tek izbor gradova, odnosno sredina u kojima se oni eto trebaju izgraditi, možemo slobodno nazvati Memorandum Sanum 3. Dragovoljci zbijmo se Vjerojatno i oni koji nisu pčelari ni biolozi znadu da se svaka pčelinja kućica u saću mikromilimetarski geometrijski podudaraju, identične su bez obzira na svog stanara, pčelu. Tako se i mi branitelji trebamo rojiti i povezati na što je ukazao i Nika Tarle pozivom svim udrugama Vukovara da zajednički sjednu za stol. Isto vrijedi za sve jer samo tako možete pobijediti štetočine i štetnike koje vas na svekolike načine cijepaju da bi samo oni bili determinirani za vlast u svim segmentima. Što prije to shvatimo biti će nam lakše. Vjerujte mi, u svim sredinama gdje su bila ratišta iste su ili bitno iste situacije i problemi. Snimajući više od deset godina i sakupljajući podatke u svoju vlastitu glavu, da barem budem svoja budala, prvo oružje na ratišta dostavili su udbaši tako kolokvijalno nazivam sve pripadnike tajnih službi prve nepodopštine učinile su njihove sluge, a prve žrtve bili su nedužni ljudi. U svim sredinama pojavili su se kraljevi alkohola, nafte, lakih žena, duhana i najopasnije pandemije svih bolesti, droga. Jednom riječju izvora budžeta. Zapovjednici i njihovi zamjenici većinom su nekoliko dana ili neposredno prije neprijateljskog napada napustili ratište ili pak ostali nepoznati običnim smrtnicima. Među njima na opću sramotu ima i generala HV-e. Ustroja obrane i linije obrane, crta povlačenja, strukture zapovijedanja, adekvatnog naoružanja, logistike i inog nije bilo. Sve je bilo prepušteno slučaju, čak je bilo bojovnika na crti obrane bez puške, bombe ili granate. Tek nakon godinu dana rata uslijedio je pomak. Oni su vođeni jedino vlastitim interesima i stranačkim uhljebljivanjima. Münchenske bojne, prošle su najbolje. Besramno su zauzeli državne položaje te uz pomoć profitera kako prijeratnih tako, ratnih i poratnih trošeći neodgovorno državni novac i državne kredite kanalizirajući ga na tajne račune od Austrije, Cipra, Lihstenstaina do Bankoka, ali vjerovali ili ne Beograda. Sačinili sijaset tajnih ortačkih ugovora da bi sačuvali od naroda opljačkanu imovinu i drugo. HNB-u učinili su nedodirljivom koja nas je uz pomoć stranih bankara, učinila robovima vlastitih dugova, a ona sama nikome ne odgovara. Ako ne vjerujete pročitajte Zakon o HNB-ai, o. Pljačka milenija jest tkz. Pretvorba i privatizacija, a sirotinja uglavnom seljaci i radnici bez posla uz pomoć emocionalno određenih i socijalno svjesnih te manjim djelom nacionalnih fanatika, ginula je u borbama, da bi im licemjeri na pogrebu govorili da su hrabro položili život na oltar domovine!? Zar je to bio cilj naše odluke!? Nakon protokolarnog sadržaja sreo sam se s prijateljima iz 3. Splitske brigade od kojih su dvoje ranjeni upravo u mom selu te dragim prijateljima koje upoznah upravo na slavonskom ratištu iz Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Nijemaca i drugih krajeva, shvatite me iz osobne sramote države i čina prema meni početkom ožujka 1992. Zaista nema tog povjesnika, državnika ili pjesnika koji bi kazao više. Upravo tako shvatite i vi ovu akciju i svoj obol koji ste dali u obrani svega onoga što čini nekoga čovjekom i svih ljudi i njihovih bitnih razlika koje ih čini narodom. Shvatimo da svi hrvatski veterani, ne samo pojedinci, zaslužuju poseban i brižan postupak, poštovanje i suosjećaj, kako za vrijeme svog života tako i posthumno. Neka nam ovo bude misao vodilja i uhvatimo se za jedan štap, istina je Bog i kontra nje nema protuotrova. Ostvarimo jasnu strategiju sveobuhvatne skrbi sadašnjih i budućih Veterana te se odazovite pružanjem pomoći projektu na bilo koji način i ne dopustite da osloboditeljski Domovinski rat postane tuđe groblje. Vratimo optimizam zaboravljenim junacima, obitelji, poštujmo različitost te dignimo srca i čela u Vukovaru za jedinu domovinu našu, Hrvatsku. Novčane donacije, a svaki donator i zaposlenik mjerodavnog državnog tijela uvijek ima pravo na informaciju o ovom projektu, možete uplatiti na račun otvoren kod Splitske banke. IBAN HR23300031553491524 Usrdno vas molimo, budite i vi ćelija našeg saća, akcije radi ostvarenja navedenog cilja. Ante Baraba Miš, Vukovar, 10. Pismo mrtvom ratniku Nisam ti dugo pisala, dugo. Nisam ti mogla pisati jer nisam našla snage u sebi opisati ti sve borbe koje imam ovdje na ovome svijetu, dolini suza, dolini u kojoj ne samo da se nije ništa poboljšalo, nego je sve gore i gore. Znaš, svaki tjedan umre po jedan branitelj ili braniteljica. Tužno je što si mnogi od njih sami oduzmu život, tužno je što ispraćamo sami sebe svakim takvim sprovodom. Sve je teže saginjati se i polagati svijeće, bacati zemlju... Nekako je najteže slušati počasnu paljbu... U stvari kad malo bolje razmislim, mi se nikada i nismo razdvojili, jer svaki tjedan dio duše nas sa ovoga tjedna ode gore k tebi. Znaš, dajem sve od sebe, svi mi ovdje dajemo sve od sebe, ali pitam se koliko još imamo snage? Puno ti dugujemo, vjeruj dajemo sve od sebe. Ima tako nekih dana kada se pitam ima li kraja? Puno puta se pitam ima li smisla? Onda vidim zamotanu zastavu, onakvu kakvu i ja imam, onu našu najljepšu hrvatsku, neke blijede drhtave ruke koje ju primaju i prinose srcu, naslanjaju na otvorenu ranu i tada znam - nema odustajanja. Nisam ti dugo pisala, ali znaš, oni batinama ubijaju branitelje, one koji su bili klinci kad je bio rat. Znaš, onog istog koji je kao i ti i mnogi drugi, bio u srpskom logoru. Kao da to nije bilo dovoljno... Onda su ga ovdje ubili, u tzv. Ma znaš ga sigurno, Darko Pajičić, naš branitelj. Dečko iz voljenog nam Vukovara, grada koji još krvari, grada u kojem rat nikako da prestane. Dugo ti nisam pisala, jer bilo me je sram... Kako sam ti mogla napisati da su tvoje kosti u zemlji koju si stvarao, a u kojoj nasilno uvode ćirilicu. Onu istu kojom su bili ispisani tenkovi, mine, granate, avioni... Onu istu pod kojom su klali, mučili, silovali, masakrirali,pjevajući ubijali djecu i starce... Ti to znaš, bio si u Vukovaru... Kako sam ti mogla napisati da po cijeloj Hrvatskoj ponižavaju hrvatske branitelje, tvoje suborce, da po cijeloj Lijepoj našoj muče 100%-tne invalide... Kako sam ti mogla napisati da Vukovarom hodaju sasvim slobodno i zaštićeno oni koji su silovali, koji su odvezli ranjenike iz bolnice i pobili na Ovčari zajedno sa medicinskim osobljem? Kako sam ti mogla napisati da u državnim službama rade oni isti četnici kojima si morao predati oružje...? Kako sam ti mogla napisati da nas udovice, majke, očeve i djecu ponižavaju, vrijeđaju i mjere nam količinu boli, veličinu naših rana, dubinu, njihov vijek trajanja? Nisam ti dugo pisala... Nisam i još mi je teško, ali znaš, u zemlji koju si stvarao, progone i na silu zatvaraju po zatvorima - u izmišljenim procesima, samo da se udovolji onim srbočetničkim marvama, jer eto to je demokracija, napredak... Na nas šalju interventnu policiju, čak i djecu branitelja zaposlenih u policiji, to da valjda interveniraju nad svojim preživjelim roditeljima i njihovim suborcima... Onda šalju branitelje na branitelje, jer što će, ljudi nemaju kruha, pod kreditima su... No u posebnim prigodama Sabadoši - oni batinaju, puste te da se gušiš u vlastitoj krvi, a onda budu nagrađeni. Najgore od svega je to, što ih mi kao porezni obveznici plaćamo. Vlast sustavno i bezočno laže, krade, mulja, urušava sve što je krvlju obranjeno i stvoreno. Nisam ti dugo pisala, ali najgore mi je kada kažu da je naš sveti obrambeni rat bio građanski!!!!! Eto, sad sam jedva napisala ovu strahotu. Pa ja znam da si otišao iz Zagreba u Vukovar, dragovoljno, ja znam da si bio u logoru, ja znam... Kako sam ti mogla napisati da si mrtav, da sam mrtva - zbog vražjeg im građanskog rata. Napali su naše invalide, znaš one najteže, a znaš li gdje? Dva puta si ispraćen sa Krunicom, jednom u rat, drugi puta u grob, a oni pljuju i gaze po tome. Ovčara je puna Krunica koje vape. Umorna sam od umiranja, umorna sam od smrti, od bolesti, od tuge. Od sprovoda, od crne zemlje u dlanovima, od gledanja blijedih, drhtavih ruku koje primaju zastavu. Od paljenja svijeća, od počasne paljbe, od toga nas ubijaju psihički, mentalno, duša plače... Umorna sam od bijede i zvukova poklopaca kanti za smeće, umorna sam moj ratniče od odlazaka u bijeli svijet naše mladosti, naše pameti, naše budućnosti. Oni su naša budućnost, ali odlaze... Eto, hoćeš li da ti napišem kako sam često u našem Vukovaru i kako se na tom gradu iživljavaju, ali imaju petlje doći 18. Sjećaš li se kada smo prvi puta imali hodnju, nije nas bilo niti 100-tinjak, ali nam je cilj bio da se patnja Vukovara nikada ne zaboravi, da svake godine bude sve više ljudi, da se na taj dan skupe svi domoljubi, svi branitelji i braniteljice, svi u koloni sjećanja, koloni pijeteta prema Vukovaru, ali i Domovinskom ratu - Vukovar je simbol. E vidiš, danas ta bagra koja se iživljava i ubija tijelo i dušu, ne samo grada nego i cijele Hrvatske, uredno imaju petlje doći u NAŠU kolonu. Nisam ti dugo pisala, jer ovo nije za raj gdje si ti, ovo je možda za predzadnji Krug pakla. Moram privoditi pismo kraju. Ovaj mjesec je konačno gotov, sada ide onaj u kojem dobivam Oscara za skrivanje samoće i tuge - ti znaš koliko volim Božić, ali ima naših branitelja i njihovih obitelji koji eto imaju sreću što su živi, ali ne mogu biti u te dane zajedno, jer kao što rekoh zatočenici su, još uvijek brane ovu zemlju, ovaj naš hrvatski rod. Puno je tuge ali znaš puno je i inata u nama Hrvatima!!!!! Doći ću ti zapaliti svijeću, a ti ne brini, neka nitko gore od Vas anđela ne brine - dok god dišemo, nećemo odustati i uspjet ćemo. Oprosti što ti dugo nisam pisala Ratniče svjetlosti. Tanja Polić Marković Evidentirano.



Obiteljski dom za starije i nemoćne ''Sv. Juraj''
Pregled ponude smještajnih kapaciteta u apartmanima Moretić. Web stranice turističke agencije ADRIATIC LINK. Prikazi dijela objekata PRIVATNOG SMJEŠTAJA s kojima radi agencija. Pregled mogućnosti smještaja u apartmanima i sobama na Lastovu. Dosadašnje iskustvo nam je bio najbolji putokaz kojim smjerom ići dalje, kako u obogaćivanju naše ponude, tako i u podizanju kvalitete naše usluge, te stoga smatramo da www. Apartmani su suvremeno opremljeni sa zasebnim ulazima i terasama. Hranu je primala kroz infuziju na nozi, u prvim danima života preživjela je žuticu, no snažna volja za životom potpomognuta ljubavlju roditelja omogućila je pobjedu. Novčane donacije, a svaki donator i zaposlenik mjerodavnog državnog tijela uvijek ima pravo na informaciju o ovom projektu, možete uplatiti na račun otvoren kod Splitske banke. Vodice i naša luksuzna vila nude vam prekrasan privatni smještaj.

[Sex usluge rijeka|Speakup :: Vrtić|Najbolji francuski filmovi]






Oznake: društva, klubovi, zajednice, savezi, &, solin

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.