Misplaced Childhood Blog

21.05.2004., petak

____________AUGUST 3.777. ____________

napomena; uz ovaj tekst se slušaju _____JUDAS PRIEST_______ kroz maglu pristiže moja sudbina.i kao da se milion strahova slilo u jedan strah.i kroz crijeva trče voda i ostatci plijena od jučer.još uvijek osjećam kako sviježa krv mili niz moja usta..i prste..koje halapljivo oblizujem.i sad kad se smrt rapidno približava..ja mislim na meso..na strast proždiranja..i opet bi ždero..trgo..kido..zubima uvijek crvenim..od žrtve..sad kad ništa ne osjećam doli straha....strah me uzbuđuje..a progone me kao zvijer..već danima.i čujem njihove glasove..koje mi donosi vjetar..i da..miris njihovog znoja..sad su sasvim blizu... oduvijek sam znao.da nisam isti kao oni.oni ubijaju oruđem..ja golim rukama.oni imaju prijevozna sredstva.ja ruke i noge.oni imaju instrumente da vide na daljinu..i crvene zrake što probijaju tamu noći.ja imam samo svoje oči.oni imaju druge da ih vode do plijena.a ja njuh.oni se koriste prirodom..kradu od nje...uništavaju je..devastiraju na svakom koraku..truju potoke..sijeku drveće..plešu na kiseloj kiši koju proizvode oblaci ispušteni iz njihovih tvornica..ja živim sa prirodom..ja sam dio nje. oni uvijek imaju isprike.za sve što oni ubiju..ili potroše da bi se prehranili..a nikad im dosta..imaju opravdanja..u brojnosti..u tehnici..u vlašću nad svijetom.ja se ne stidim ničega..i nemam kajanja pred onim što ćinim...jer ja se samo hranim. oni su izgradili ceste za svoje strojeve i vozila.i pruge.oni plove rijekama i jezerima..i morima..oni truju sve vode.oni su stavili sebe u okove od betona..koje dižu pod oblake..žive u tim košnicama..gledaju u elektronske kutije sa pokretnim slikama..hipnotizirani..izgubljeni..suludi..zatvoreni. ja trčim preko polja..i šuma..radujem se plavetnilu neba..ako ga još negdje slučajno vidim... ...jer nebo je crno.i nevide se više zvijezde..samo sa najviših mjesta..do kojih samo ja znam put..može se još vidjeti sjaj večernjeg neba..i onda se sjetim kako je to nekad bilo..dok nije bilo njih..dok nisu zamračili nebo. a godina je 3.777..mjesec je august....a ljeto nepostoji već hiljadu i po godina.postoji samo još sječanje na toplinu i kiše koje su nas hranile vodama..nekad... a ovakvi kao ja..smo njihovi najveći neprijatelji.jer smo još uvijek živi.i jer nismo dio njihovog plana. ljudi se danas uzgajaju.za hranu. ja sam jedan od onih koji je uspio pobjeći..i sad živi slobodan..progonjen.. jedina hrana mi je meso.njihovo.ubijam da bi živio.ne da bi im napakostio..jer ne mrzim nikoga..bez obzira što su učinili...što su sjebali svijet.dapače..razumijem ih..čekali su boga tako dugo..i po putu negdje izgubili vjeru.nitko nije došao..nit krist..nit alah..nit sotona.. i sad su očajni.oči su im davno upale u čaj.

- 07:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #