Mirna subotnja večer
D n e v n i z a p i s i
Čim sam napisala ovaj naslov, sjetila sam se svih ludih subotnjih večeri u mom životu i slatko se nasmijala ovoj promjeni. Sjedim, odnosno ležim cijelu večer na trosjedu, vrtim programe, palim jednu za drugom i lagano guckam nekakav sok. Mladi su u svojim odajama, glava kuće je negdje s bajkerima, a ja guštam u miru i samoći.
A i paše mi jer sam popodne bila na nekakvoj stranačkoj proslavi, naravno poslom jer me takve govorancije nikako ne bi privukle osobno. Nije mi se baš išlo, ali obaveza je obaveza, a i vidjela sam razne face koje neko vrijeme nisam susretala, sa svakim riječ, dvije i moram reći da sam se umorila.
Ovih dana uglavnom sam bila zaposlena, a i nadala sam se jednom dobrom izletu na snijeg, koji je opet otpao jer su prijatelji opet zauzeti, nemaju financija i raznorazna opravdanja. A meni se tako ide nekoliko dana iz kuće i što dalje od obaveza. Prošli sam tjedan bila zaokupljena i Kićom jer je jadnicu boljelo uho i oko pa nije išla u vrtić. Visila je najčešće za mojim kompjutorom i igrala nekakve igrice oblačenja i dekoriranja.
Ovaj me je tjedan izludila i bankovna kartica koja kad je uguram u bankomat ne daje znakove života. Nije još istekla, a bankomat ne pokazuje nikakvu grešku pa još uvijek ne uspijevam podići ono zrno siće što sam ostavila za crne dane. Morat ću u ponedjeljak s njom u banku vidjeti u čemu je problem. Sada se grebem o mužev novčanik i nije mu baš drago, a nije ni meni.
T e m a d a n a
Evo već dva tjedna ne funkcionira mi mobitel, odnosno ja ne mogu zvati jer su me isključili zbog neplaćenog računa.
A sve zbog lijenosti otići na poštu, jer primaju uplate do 14 sati, a ja do tada uglavnom visim na kompjutoru i obavljam poslove pa ne volim prekidati.
Ali glavni problem u posljednje vrijeme su mi cifre na telefonskim računima. Fiksni, moj mobite, njegov mobitel, njihovi mobiteli, internet, Max Tv.... i nakupi se u našoj kući lijepa svotica s kojom bi mogli dobra dva tjedna podmiriti troškove hrane.
I svaki put kad primimo račune kažemo "nećemo više", ali nakon nekoliko dana svi smo opet s telefonima u rukama. kada smo jednom izračunali samu pretplatu, bilo mi je loše, a da mi posao nije dobrim dijelom vezan uz telefon, odmah bi ih sve isključila.
Sjetim se tako doba prije nekih osamnaest godina kada u našem mjestu nije bilo puno telefonskih linija, a imali su ih samo oni puno bogati ili najpodobniji. Kada bi mojima iz Splita nešto trebalo od mene, ostavili bi mi poruku u mjesnoj pošti, a oni bi je prenijeli bilo kome od mojih ukućana ili susjeda i ja sam uvijek bila na usluzi. Naravno, nije se zvalo bez razloga kao danas kada me zove mater ili svekrva samo za pitati: "šta se radi, šta si kuvala za obid, jel te boli glava."
Ponekad bi mi dobro došlo da nikoga ne čujem, pa sam nabavila telefon s prikazom broja. Vidim, zove me netko koga tada ne mogu slušati pa se ne javim. Onda promislim možda nekome nešto hitno treba pa onda ja zovem i pravim sebi račun i stalno tako u nekom krugu.
Poželim zato ponekad blokadu telefonskih linija i mogućnost ne javljanja jer me onda ne bi grizla savjest što sam pustila da telefon odzvoni do kraja. Ajmo, samo dva dana blokirajte sve linije i frekvencije prema mojim telefonima. Tako bi se rado vratila na stara vremena susreta i ćakula bez posredstva telefonskih slušalica.
O s o b a d a n a
Već u nekom prije postu spomenula sam moju staru, našu baku D r a g i c u. Ona je, do dana kada sam rodila moju Anči bila prva osoba u mom životu, a i dan danas zauzima visoko mjesto na ljestvici ljudi koji određuju moj život.
Kada je bila mlada, bila je prava ljepotica, onaj tip plavuša s kraćom valovitom kosom i plavim očima. Brak s mojim ocem prekinula je nakon devet godina, imala i nakon toga nekoliko veza, ali ostala je dosljedna sebi da se neće udavati dok ja i sestra ne stanemo na svoje noge. Udala se tako po drugi put kada je već bila baka, a nakon 20 godina braka ostala udovica.
Nekada vedro i veselo stvorenje, pritisnuta raznim brigama, danas, na žalost, više prigovara nego što se raduje. traži puno pažnje, razgovore i sitnice koje bi joj uljepšale dan, a mi, pritisnuti našim obavezama nekada nemamo volje ni za sebe same. onda se ona osjeća ostavljeno, grintavo, tužno. Poželim tada da se nalazim kilometrima daleko, ali se brzo pokajem i pomislim da za neku godinu možda više neće biti s nama pa se ražalostim.
Jer teško je zaboraviti sve izlete i putovanja na koje nas je vodila, iz kojih smo uvijek mogle izvući kvalitetno iskustvo, sve njene osmijehe unatoč kući punoj naših prijatelja i ispražnjenom frižideru. Sjetim se i njenih odlazaka u Trst i vrećica s hit garderobom za nas iako je uvijek jedva rastezala kraj s krajem, sjetim se i njene ljubavi prema Anči, Mareli, Tihi i Kići. Pa njenih ukusnih jela, mirisa njenog laka za kosu, opravdavanja mojih picanih sati, a sjetim se i ponekih batina koje mi je znala "udjeliti" kada bi joj strpljenju došao kraj.
Lijepe uspomene, a iako malo drgačija nego prije, stvorit će nam ih, nadam se, baka Dragica još.
|