Mrzim ustajati rano ujutro. Nesreća je time veća što mi nastava počinje u osam sati, stoga se ne mogu pošteno naspavati. Svakog jutra isto : s kiselim smiješkom na licu pozdravljam ljude ulazeći u učionicu.

U školi je ledeno, a grijanje još nisu uključili pošto sezona još nije počela. Nekako mi se čini da je toliko hladno da i pingvini žicaju šalicu toplog čaja.

Konačno sam zagrijala stolicu, učim redovito svakog dana po tri sata minimalno iako se ne mogu pohvaliti da sve zadaće napišem sama. Napišem njemački, dam ga M., a ona meni hrvatski. Prepišem hrvatski, proslijedim ga I. Ona meni da kemiju i tako sve ukrug. Važno je pomagati bližnjemu u nevolji.

Naravno, kao i svakog rujna zadobila sam upalu mišića pošto sam se preko ljeta ulijenila i nisam radila trbušnjake, poligon ili pak trčala šest minuta u komadu.
To je za mene ipak malo previše.

Svaki slobodni trenutak provedem spavajući ili gledajući televiziju koja naravno vrvi «inteligentnim» sadržajima. Uključim TV i prvo što vidim jest logo Big brothera.
Istina, pogledam koju emisiju u namjeri da zaključim kome fali najviše dasaka u glavi . Svi naravno gledaju taj «realty show» samo što ne žele priznati.

Uključila sam se u jednu školsku grupu iako ne znam kako se zove ( ako se potrudim saznati javit ću vam). Radi se o rješavanju pravnih slučajeva, ali na engleskom jeziku, valjda će biti zanimljivo.

Patim od glavobolje, stresa, umora i kroničnog školovitisa, no preživjet ću baš kao i svake godine. "Smijeh je najbolji lijek", kažu. Bit će bolje, jednog dana…

Slušam : Reamonn, Coldplay, Gibonni, Damien Rice.
Gledam: CSI, Kosti , Putnik.
Čitam: Petrarca; Kanconijer


Do čitanja. *mah, mah*