Sonata o LJUBAVI

Kaže Isus u Ivanovu evanđelju:

"Zapovijed vam novu dajem:
Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas."
(usp.Iv 13,34)


Tu nam se odmah stvaraju neki otpori.
Kako ljubav i zapovijed mogu ići zajedno,
a drugo kako se uopće smije postavljati neki uzor
kao domet ljubavi preko kojega se ne smije prijeći.

Kad nam Isus zapovijeda da ljubimo,
onda to nije njegova samovolja jer zapovijed je dio zakona,
a zakon također nije prakticiranje samovolje,
neke opće ili pojedinačne.



Postoje naime zakoni mrtve materije, prirode,
a postoje i zakoni duha.

Temeljni zakon duha jest ljubav, a ljubav je davanje i primanje.
Ljubav je otvorenost za sve ono što je Bog stvorio.
Pritom se rađa zahvalnost za sve što je stvorio
i za svakoga koga je stvorio i stvara.
To znači sveukupnu stvarnost stvorenja primati u svoje srce,
a istovremeno sebe stavljati u optjecaj.
Stavljati u optjecaj svoju dobrotu, darove koje je tebi Bog povjerio,
tebe kao dar u cjelini uzimajući.
To znači ljubav.

Ljubav nadalje nije stvar osjećajnosti
premda ona prožima i osjećaje. Ali ne robuje osjećajima.
Ljubav je prije svega stav, opredjeljenje.
Ljubav je htjeti izići iz sebe, davati prednost drugome.
A s druge strane također u poniznosti primati prednost
koju tebi drugi daju.

Ljubav je moći primati dobročinstva,
a da pritom ne moraš grčevito razmišljati
kako uzvratiti na primljeni dar.
Ljubav je samozatajna,
i ljubav ne zatajuje svoje prijatelje već ih čini glasovitima i važnima.

Ljubav ide do kraja u samodarivanju.
Ljubav se odriče čak i života kako bi drugima spasila život.
Ljubav i žrtva idu zajedno.
Ali to nije žrtvovanje za druge radi nabijanja kompleksa krivnje sebi i drugima.
Ljubav od žrtve ne pravi kompleks već ravnomjernim i razboritim kompletiranjem ljubavi i žrtve ulazi se u cjelovitost koja se zove svetost.

Ljubav je ujedno i sloboda.
Nudim ti sebe, ali na uzvrat ne prisiljavam tebe.
Ne želim nanositi nasilje tvojoj slobodi odlučivanja.
Eto, zato je Isus takva slobodna ponuda u ljubavi.


On je uvijek ponuda, a nikada prisila.
Stojim ispred tvojih vrata i kucam.
On ne provaljuje na silu kroz vrata nego tek kad iznutra čuje: Slobodno, naprijed, samo uđi, tek tada ulazi. On kuca na vrata naše savjesti, želi ponovno uključiti naše savjesti da ispravno reagiraju na dobro i zlo, i da odmah reagiraju. Da mogu registrirati zlo i da mu se mogu oduprijeti cjelinom svoga bića.



Voljeti nekoga ne znači uvjeravati nekoga da ga volim nego postupcima mu pokazivati ne nemam ništa protiv njega,
da on smije biti ono što jest.
Zato ljubav može ne samo podnijeti različitost nego uživa u različitosti. Ne optuživa različitost već dakle u njoj uživa. Kada je tako, tada se stvarnost može dokraja racvijetavati.

Ne postoji naime samo jedan cvijet u vrtu. Ima ih na tisuće.
I to što postoji toliko različitoga svega što postoji,
to je silno bogatstvo Boga koji je neizmjerno bogat.
Čovjek, to je ono što je zajedničko svim razumskim dvonožnim stvorovima, ali svaki je čovjek različit, svaki je čovjek dar i bogatstvo za sebe.

I zato Bog se ne bavi glupošću kloniranja čovjeka jer ima toliko stvaralačke moći da svaki čovjek može biti nešto novo,
ali istovremeno da može biti u zajedništvo sa svim drugim ljudima.

Ti kao dijete svojih roditelja ima nešto od oca i od majke,
ali i nešto po čemu se razlikuješ i od oca i od majke.
A to je priredila ljubav, to je stvaralačka moć.
Ona nadmoćno pobjeđuje sve što joj se suprotstavlja,
a to je mržnja.
Mržnja ide za uništavanjem, ljubav ide za stvaranjem.



I zato blago tebi ako vjeruješ u ljubav
kao što pjeva jedan naš pjevač:

«Vjeruj u ljubav,
i sačuvaj nju.
Vjeruj u ljubav,
u dobru i zlu.»

fra Miroslav Bustruc