solis

Čečenija: Sjećanje na još jedan zaboravljeni genocid

Pripremio: Denis Rizvić
Minber.ba
- 23. februara.1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice, od 500. 000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane sovjetske vojske. Oni koji su preživjeli transport, su ostavljeni da gladni, goli i bosi prežive surovu zimu Centralne Azije i Sibira.
U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karti i enciklopedija. I konačno 2004. godine, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa čečenskog naroda označava kao genocid.


U prohladno jutro 23.februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije, i narod , nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor za krvavi zločin.I tako je ova monstruozna operacije počela perfidno i namjerno. Na cijelom području Čečenije i Ingušetije, dok je narod gledao u cijevi mitraljeza, objavljen je dekret o deportaciji muslimana Čečnije i Ingušetije.

A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 10-15 minuta da se spreme!¨Nakon toga, svi oni koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako suprostavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumjevanje naredbi-smrt! A sve naredbe su davane na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu razumijeli!

Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o čečenskoj kolaboraciji sa nacistima potvrdio;
optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju
nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj Armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj Armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.

Nakon što su pokupili prisutne, nastavili su sa lovom na čečenske stanovnike koje nisu uspjeli pohvatati u prvom udaru. Ruski vojnici, dobro obučeni od strane države, lovili su Čečene sa jednostavnom naredbom-ubijati i poniziti civile. Nakon nekoliko prvih dana ovih barbarskih akcija mnoge planine i brda, gradovi i sela bila su prekrivena muslimanskim mrtvim tijelima. Ona su se nalazila svugdje: u napuštenim kućama, u krevetima, duž puteva i stazica, u okolicama sela, na livadama, u šumama...Rusi su ubijali Čečene svugdje: dizali su ih u zrak sa minama, spaljivali, odrubljivali im glave, streljali ih, trovali...Većina prehrambenih potrepština i izvora hrane je polijevano kerozinom i paljeno, a podmetali su umjesto toga hranu koja je bila otrovana. Većina žrtava toga bila su djeca-ona nisu razumjela zašto ne smiju jesti hranu koja je izgledala lijepo i čisto. Samo u distriktu Galanchozh ubijeno je oko 7000 Čečena.

„Premještanje“ kako su to Rusi nazivali, nastavljeno je na taj način što su civile odvodili na željezničke stanice, a onda ih kao životinje, trpali u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni žena, djece, muškaraca, starijih, mlađih i nije se vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. Od noći 23.februara ovi pretrpani vlakovi, napunjeni ljudima osuđenih na neljudsku patnju, krenuli su istočno:prema Kazahstanu, Kirgistanu i zapadnom Sibiru.

Ovaj, snijegom prekriveni, „put smrti“, koji je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, hladnoće i bolesti.( Nije bilo nikakve šanse da se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali su ih vani zvjerima koje su pratile ove vlakove.)
Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta stavljeni izvan zakona. Nakon ovih deportacija većina zatvora i koncentracionih logora u SSSR-u su bila pretrpana sa Čečenima.
Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 ih je poginulo.

Narod nije samo istrebljen fizički. Sva sjećanja o Čečeniji i Čečenima, koji su živjeli na svojoj zemlji stoljećima, su uništena.Drevni manuskripti, religijsko-filozofski traktati, drevni spisi Čečena i Inguša o svojoj historiji, literatura iz javnih i privatnih biblioteka pokupljena je i donešena u Grozni iz svih dijelova Čečenije.Za nekoliko dana svi ti vrijedni dokumenti su spaljeni u centru grada u pokušaju da se spali historijsko sjećanje na čečenski narod.

Drevni etnografski spomenici u planinama i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za gradnju cesta, mostova i zgrada.Specijalni eskadroni NKVD-a poslani su u planine da bi uništili nacionalne spomenike čečenske arhitekture.Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih barbara

Postoji još jedna činjenica koja karakterizira rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, knjige, materijali koji su bili vezani za „narodne neprijatelje“-Čečene i Inguše- povučeni si iz biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri da su uništi svaki trag na Čečene. Civilizirana nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati tako zla.Npr, u svojoj historiji SAD (isto država nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala takva preimenovanja!

29. februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama...
478479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i 91250 Inguša. Stoosamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“

Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini iz 1944.godine postali su poznati. Činjenice pokazuju da su većina žena,djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba, drugim riječima, „onih koji nisu toliko pokretni“, ubijeno na licu mjesta.

Dziyaudin Malsagov, rođen 1913 godine, služio u NKDV-u od 1944-1957, svjedoči:
„Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba o ubijanju „nepokretnih“ potpisana od Kruglova (Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik šefa Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme istrage o ovim događajima, koja se održala 1956.godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, on je počinio samoubistvo.“

Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji se desio prije više od 60 godina.Međutim, čak i ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečniji i nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada zaboraviti, štoviše, zašto nikada neće oprostiti ovo zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji su preci počinili ovaj i još mnoge druge zločine).

Evo nekoliko svjedočenja i dokaza iz dostupne i „preživjele“ dokumentacije:

1. Planinsko naselje Yalkharoy

Ruski vojnici su ubili 86 Čečena koje su vodili prema najbližoj željezničkoj stanici

2. Planinska naselja u okruzima Khakhilge i Ahkkha

U februaru 1944.godine u naselju između Zingale i Biytsya ruski vojnici pobili su slabe starce, žene, djecu i bolesne seljane koje su nasilno odvojili od članova njihove familije, koji su ih nosili na leđima ili u nosiljkama, dok su hranu ostavljali jer nisu mogli ništa više nositi . Ukupno je ubijeno 32 Čečena.

3. Distrikt Cheberloyevsky-jezero Kezenoi-Am

„Nepokretni“ dio zatočenika je pogušen ovdje (bacili si ih u jezero). Tačan broj žrtava nije poznat.

4.Distrikt Itum-Kalinsky

U ovom distriktu ruski vojnici su bacali granate i Moltovljeve koktele u kuće u kojima su se nalazili bolesni ljudi, da bi se na taj način oslobodili briga za njihov transport ili onako, samo iz „zabave“. Tačan broj žrtava nije poznat.

M.A. Amirov, stanovnik sela Alkhazurovo, svjedoči: „ U ljeto 1944. godine prolazio sam sa svojim drugovima Zhabrailom, Kabi Mussom i ostalima planine Peshkhoy. Iznenada smo naišli na tragove zločina sovjetskih trupa: na dnu duboke rupe oni su otkrili tijela 12 ljudi sa tragovima rana od metaka i bajoneta. Među tim tijelima je bilo žena i jedno dijete koje nije imalo više od tri godine. Bajonet je probio ženu sa leđa, probivši i nju i dijete koje je držala u naručju.“

5.Planinska oblast Malkhista

U ovoj oblasti Rusi su natjerali Čečene u špilje gdje su ih onda ubijali. Tačan broj žrtava nije poznat.

6.Oblast Nozhai-Yurt

U ovoj oblasti ruski vojnici su zatvarali Čečene u staje, polijevali ih benzinom i spaljivali žive. Tačan broj žrtava nije poznat.

7.Planinsko naselje Peshkha

Ruski vojnici ubili su preko 80 ljudi, žena djece i staraca, u špilji kod Tsyen Avlakh Hyekha

8.Regionalna bolnica Urus-Martan, 23.februar 1944.godine

Na taj tragični dan mnogi pacijenti iz obližnjih naselja odvedeni su do svoje centralne bolnice u Urus-Martanu. Ukupno, 72 pacijenta du odvedeni do jedne rupe koja se nalazila desetak metara od bolnice i tu su živi zatrpani sa raznoraznim smećemo koje se tu nalazilo.

9.naselje Arstakh

Ruski vojnici izvršili egzekuciju nad grupom nemoćnih staraca. Tačan broj žrtava nije poznat.

10.Oblast Achkhoi-Martan, južno od naselja Valerik

Vissita Anzorov, koji je napustio svoje skrovište da bi potražio svoga desetogodišnjeg sina brutalno je ubijen tu.Ruski vojnicu su mu odrubili glavu i zarobili njegovog sina. Onda su odnijeli njegovu glavu kod džamije u Shalazhi-u, gdje su igrali fudbal koristeći glavu mjesto lopte.Očajni desetogodišnji sin je napao ruskog vojnika pokušao je oteti očevu glavu, ali su onda Rusi igrali fudbal koristeći sada dječaka mjesto lopte.

11.Oblast Galayn Chozh, blizu naselja Lamiye

Ovdje, nedaleko od jezera Galayan-Chozh, za vrijeme deportacije, oko 600 žena, djece i staraca je nemilosrdno ubijeno i bačeno u jezero.

12.Oblast Galayn Chozh, naselje Nashkha

Od marta do aprila kadeti 61 pješačke regimente ubili su više od 80 ljudi-bolesnika i invalida. Samo za zabavu, članovi iste regimente bacali su granate i bujali nepokretne i jadne bolesnike i stare ljude.


13. Oblast Galayn Chozh, naselje Khaibakh

27.februara, 1944.godine, ruski vojnici su spalili žive 700-750 ljudi, većinom djece, žena i staraca.Egzekutori su kasnije nagrađeni medaljama. Najstariji od ovih žrtava imao je 110 godina, a najmlađi su bili-upravo rođene bebe.

Dziyaudin Malsagov, nekadašnji član NKVD-a, koji je i sam učestvovao u zločinima, svjedoči:“ U Khaibakhu, narod je okupljen iz okolnih sela kod jedne velike, zajedničke štale koja je nazvana po L. Beriji. Oficir NKVD-a je naredio svima onima koji ne mogu hodati da uđu u zgradu, gdje se nalazi mnogo sijena pa se mogu ogrijati. Starci, žene, djeca, bolesnici i oni koji su se o njima brinuli okupili su se tu. Sve se to dešavalo pred mojim očima.Ostatak seljana je prebačen preko sela Yalkhoroy do sela Galashki, a onda na obližnju željezničku stanicu. Između 10 i 11 sati ujutro, kada je onaj zdravi dio populacije poslan daleko, vrata štale su zatvorena. Čuo sam naredbu:“Pali!“ Cijela je zgrada tada buknula. Ispostavilo se da su neki drugi vojnici pripremili sijeno prije i polili ga sa benzinom. Kada se plamen izdigao duboko iznad zgrade, oni koji su se nalazili unutra pohrlili su prema kapiji, provalili je i počeli bježati...Međutim mitraljez ih je zaustavio. Izlaz je bio zakrčen mrtvim tijelima.“

Magomed Gayev, rođen 1931. godine, svjedoči:“ Samo starci, bolesni i slabi, te oni koji su se brinuli o njima su poslani u štalu. Gledao sam kako su zapalili štalu. Dim je prekrio nebo. Čak i sa velike daljine mogli smo shvatiti da se nešto užasno dešava u selu: stotine glasova su se slijevali u jedan i nakraju su se pretvorili u jedan užasan, neljudski vrisak. Vrisak žrtava koje gore.“

Salambek Zakriyev svjedoči:“ Na taj dan ja i Gamargayev Piyssar iz jedne pećine gledali smo prema Khaibakhu.Vidjeli smo dim koji se izdizao iznad sela.Blizu mosta kod Khaibakha, četvorica vojnika su tjerala jednog muškarca. Kasnije su ga ubili i bacili u rijeku. Nakon deportacija, poslije dva-tri dana, otkrili smo u jedno mrtvo tijelo: trudnu ženu koja je bila ubijena. Mi smo je zakopali.“


Alimkhodzhayev Selim, star 106.godina, koji živi u Gekhi-Chu, svjedoči:“ Sin Ibi-Dovta, koji je imao 20 godina, ubijen je za vrijeme molitve. Moj brat, Alimkhodzhayev Salambek, imao je 35 godina i bio je učitelj. On je ubijen na cesti. Njegova žena je još uvijek živa, njeno ime je Besiila i živi u Roshni-Chu.Svo ovo vrijeme ona je čuvala jedan tanjir koji je bio vlasništvo njene sestre Pailakhe. Njena sestra je ubijena i spaljena zajedno sa svojom djecom u Khaibakhu.Njeno tijelo je identificirano baš pomoću toga tanjira koji je ostao netaknut. Gazoyev Ibi je ubijen pogotkom u glavu dok se kretao u konvoju.Vojnik ga je udario u glavu sa puškom i rekao mu:“Ubrzaj!“ Ibi je stao, okrenuo se prema njemu i pljunuo mu u lice. Izdvojili su ga iz konvoja i ubili ga.To se desilo u naselju Khanoin-Yukhkhe.Tu je i zakopan.''

3-4 dana nakon deportacije, u aulu (selu) Mushe-Chu ruski vojnici su otkrili Zaripat u jednoj napuštenoj kući. Ubili su je.kasnije, izvukli su je iz kuće koristeći metalnu žicu koju su omotali oko njenog tijela i zapalili njeno tijelo.Metalna omča ostala je na njenom tijelu. Zakriyev Salambek i Said-Khassan Ampukayev zakopali su je zajedno sa omčom.Ona je bila sestra našega oca. Žena Salambeka Zakriyeva, Satsita, koja je imala 21 godinu, takođe je ubijena. Saikhanina beba, koja je bila u nosiljci na njenim leđima, oslobodila se i pokušavala da sisa iz grudi svoje mrtve majke.Na taj dan, žena Rukmana Elkagayeva, Malikat, koja je imal 20 godina je takođe ubijena.

Dok smo pokopavali ubijene i spaljene ljude u Khaibakhu,ostavili smo stražare blizu jezera Galanchozh da paze na vojnike.Mi smo obavljali dženazu za svaku osobu posebno, Zhandar Gayev je obavljao molitvu.Bez odmora, iako nam je dolazilo slabo zbog mirisa izgorjelih tijela, zakopavali smo ljude dva dana i dvije noći...“

Kada je glavna faza ovog pokolja nad Čečenima završena, lov na one, koji su bili sretni i koji su uspjeli se skloniti je počela.Ruska vojska je koristila sve što je imala u svome arsenalu da istrijebi one koji su uspjeli da pobjegnu.Praksa da se truju oni koji su „slučajno preostali“ sa otrovanom hranom je bila vrlo široko primjenjivana. Otrovana hrana se koristila i u ubistvima Čečenena u egzilu.Iskreno govoreći, nije jasno zašto su to radili.Je li to bilo zbog nekih eksperimenata ili da se smanji broj Čečena u egzilu-to još uvijek nije jasno.

Ovaj aspekt ruskih zločina je bio tema na konferenciji „Međunarodni zakoni i Čečenska republika“ (koja se održala u Krakovu 8-11 decembra 1995.godine). Jedan od učesnika, profesor Ivan Bilas, izaslanik ukrajinskog Parlamenta, citirao je podatke iz ruskih arhiva iz 1949.godina, iz kojih se jasno vidi da su deportirani Čečeni bili hranjeni sa otrovnim prehrambenim artiklima. U dokumentu su oni nazvani „hrana iznenađenja“. Prema podacima koje je iznio iz tih arhiva, bezbrojni recepti za trovanje hrane su bili propisani. Tako,npr. da bio otrovao 1kg brašna, bilo je preporučeno da se doda 1g bijelog arsenika, 10 grama na 1 kg soli.Još jedan otrov, arsenik-sodiumova sol je bila propisana za šećer i vodu. Hexogen je bio dobar za ulja.Ovdje se navodilo još đavoljih recepata i mjera, te sigurnosnih savjeta za one koji bi dostavljali tu „hranu iznenađenja“.

Na ovoj istoj konferenciji, još jedan učesnik Richard Bochan, izaslanik gradskog vijeća Krakowa, iznio je svjedočenja Poljaka koji su isto bili deportirani, svjedočili su o čudnim, masovnim umiranjima „očigledno zdravih i jakih Čečena.“ Nisu samo Poljaci bili ti koji su primjetili čudne i iznenadne smrti Čečena, nego o tome postoje svjedočenja deportiranih koji su bili pripadnici drugih nacija. Činjenica da laboratorije smrti za Čečene su postojale do 1949.godine dovodi do zaključka da je trovanje Čečena sa kemikalijama bila praksa već duže vrijeme.

Dziyaudin Malsagov svjedoči o tome:“ Trupe su trovale hranu i ostavljale ih- krekere, šećer, začine itd, itd.Mnogi Čečeni su umrli zbog trovanja.“

Makhdan Tushayev, koji je rođen 1926.godine, svjedoči:“ Vojnici su nemilosrdno ubijali stanovnike planina, ostavljali su otrovane krekere i kolačiće, te drugu hranu. Pregladni Čečeni su ih jeli i umirali su. Mi smo susretali jedni druge i razmjenjivali vijesti.Većina naroda u planinama je tako saznala da hranu koju nađu ne smiju jesti.“

Djabrail Gakayev, poznati historičar koji se bavi čečenskom političkom historijom, piše u svojoj knjizi „Eseji o čečenskoj političkoj historiji“ (Moskva, ChKTs printing house, str 37-50) da su u zadnjih 450 godina Čečeni bili izloženi čak 16 puta, potpunoj ili djelomičnoj deportaciji od strane ruskih vladara.
Osim toga, sudeći prema naredbama Jelcina, koje su bile tajne i koje su nedavno „procurile“ u javnost, Gakayev vjeruje da je 1994. godine Moskva usvojila novu formu deportacija tzv. „dobrovoljno prisiljavanje“. Kao što je poznato, u tome agresori nisu uspjeli u prvom ratu.

Gakajev ističe da su mnogobrojni ruski historičari namjerno pokušavali da umanje činjenice o broju ubijenih Čečena, da bi na taj način ublažili ruske zločine koji su počinjeni.

Anatomija ruske laži i težnje za falsifikovanjem i igranjem sa historijskim činjenicama nije doživjela nikakve promjene ni u sadašnjosti. Navedimo samo jedan primjer.1998.godine, kada je nacističko raspoloženje bili izuzetno prisutno u Rusiji, u Moskvi je publicirana knjiga dvojice ruskih autora N.F. Bugaia i A.M. Gonova pod naslovom:“Kavkaz:Nacije u posebnim vlakovima“. U tim knjigama autori besramno nastoje da opravdaju barbarske deportacije 1944.godine. Osnovka misao knjige jeste:“ Vlada SSSR-a, praveći teške odluke, imala je pravo da uspostavi redu u zemlji!“

Jedini razlog zašto za genocid na Čečenima nikada nije saznala šira javnost jeste to što „Rusi nisu nikada bili neka pobijeđena strana.“ Rusko zlo, zlo njihovih zvjerskih državnih tradicija, nije nikada objavljeno, te i danas ometa napredak mira i progresa, i još uvijek ima svoj razorni uticaj na svoje susjede i na razvoj okolnih naroda.

Kada se analizira ruska bezosjećajnost i neizmjernu okrutnost, uvijek se postavljaju ista pitanja. Koji je razlog takvog barbarizma? Čitajući kronike pisane od strane Rusa u 19. stoljeću, materijale o deportacijama 1944.godine, današnja krvava svjedočenja iz Čečenije, mi uvijek nalazimo elemente neizmjerne okrutnosti i o svim mogućim pokušajima da se žrtva ponizi.Nije jasno zašto ljudi moraju biti mučeni, gušeni, spaljivani, sječeni u komade, zakopavani živi?Mogli su upotrijebiti mnogo „humaniji“ metod za svoj prljavi posao, ubijajući ih streljanjem naprimjer. Zašto se oni ponašaju ovako?Šta to Rusi trebaju? Možda trebaju zemlju?Koja je poenta njihove okrutnosti i takvih glasnih, prostačkih i neizmjernih laži! Zašto čine sve moguće da ih ljudi zamrze? To je besmisleno.To je i glupo gledajući sa praktične strane.Je li odgovor na ovo pitanje duboko zakopan u misteriji „ruskih duša“. Zašto je humanizam u Rusiji jedino briga disidenata?
Mahdan Tushayev, rođen 1926.godine, u svom svjedočenju 1992.godine je rekao:“ Moram reći da su Rusi me napravili okrutnim. U zatvoru sam bio u stanju da stalno čekam svoju egzekuciju. Očekivao sam stalno smrt tamo. Nisam imao ništa da izgubim. Nisam vjerovao da ću preživjeti, zbog toga što sam gledao kako su ubijali Čečene u zatvorima, kampovima, svugdje iz samo jednog razloga-zato što su bili Čečeni.“

Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrlu u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.
Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.

Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljive
ruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od poslijedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo vjekova.I danas čečenska bitka za slobodu nije završena. Desetinama godina poslije Čečeni se još uvijek bore protiv ruskih zločinaca, u neravnopravnoj borbi koja traje već stotinama godina. Međutim oni nisu narod koji se predaje.
Kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi „Arhipelag gulaga“ čečenska želja da prežive je izdržala i pobjedila. „Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni ... Ja bih rekao da od svih prisilnih naseljenika, samo su Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i otada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“

Preživjeli logoraš Aušvica: 'Izraelci se ponašaju kao nacisti'

Jedan od posljednjih preostalih i preživjelih logoraša Aušvica je na početku svoje turneje predavanja u Škotskoj pokrenuo žestoki napad na Izrael zbog njegove okupacije Palestine.

Dr. Hadžo Majer, 86, koji je preživjeo 10 mjeseci u nacističkom logoru smrti, počeo je da drži predavanja na svojoj deset dana dugoj turneji po Velikoj Britaniji i Irskoj, uključujući i tri mjesta u Škotskoj. Njegovi komentari su izazvali bijesne reakcije od strane tvrdokornih jevrejskih lobijskih grupa koje su ga okarakterisale „antisemitom” i optužile da je zloupotrijebio svoj položaj – položaj lica koje je preživjelo holokaust.

Dr. Majer je također u četvrtak prisustvovao raspravi na sudu u Edinburgu u kojoj se razmatrao slučaj petorice propalestinskih aktivista, koji su optuženi za rasističko ponašanje nakon što su prekinuli održavanje koncerta Jerusalemskog kvarteta u gradskoj vijećnici.

Dr. Majer je rekao na početku svoje turneje da postoje sličnosti između tretmana Jevreja od strane Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i trenutnog tretmana Palestinaca od strane Izraelaca.

Rekao je: “Izraelci pokušavaju da degradiraju ljudske vrijednosti i vrline Palestinaca upravo kao što su i nacisti pokušali da degradiraju moje ljudske vrijednosti. Niko ne bi trebao da degradira druge osobe, a oni koji pokušavaju da to učine, prestaju da budu ljudi. Možda Izrael i nije najokrutnija zemlja na svijetu, ali znam zasigurno da je Izrael svjetski prvak u pretvaranju kako bi se prikazao svijetu kao civilizovana i kulturna zemlja.”

Dr. Majer je rođen 1924. godine u Bilefeldu, Njemačka. Nije mu bilo dozvoljeno da pohađa školu u tom gradu poslije novembra 1938. Zbog toga je pobjegao u Holandiju. Poslije godinu dana provedenih u podzemlju, uhvaćen je 1944. godine od strane Gestapoa. Sljedećih 10 mjeseci je preživjeo u Aušvicu, koncentracionom logoru u Poljskoj.

On sada živi u Holandiji. Autor je tri knjige: o judaizmu, holokaustu i cionizmu.

Dr. Majer također tvrdi da se definicija “antisemizma” promijenila: “Ranije je antisemita bio onaj ko je mrzio Jevreje zbog toga što su bili Jevreji i što su imali jevrejske duše. Ali, u današnje vrijeme, antisemita je onaj koga Jevreji mrze.”

Glasnogovornik Međunarodne jevrejske anticionističke mreže, čiji član je i dr. Majer, rekao je da kritikovanje Izraela “nije isto” kao i kritikovanje Jevreja.

Mik Neper, predsjednik kampanje za Škotsko-palestinsku solidarnost, i jedan od petorice optuženih demonstranata kojima će se suditi u martu ove godine, rekao je: „Palestinci su sretni da imaju za saveznika dr. Majera.”

“Hadžo zna da Izrael ima dugu historiju zloupotrebljavanja tragičnosti holokausta u cilju suzbijanja legitimne kritike izraelskih zločina.”

Dr. Majerove tvrdnje su naišle na bijesne reakcije proizraelskih grupa koje su ga okarakterisale “sramotom” za izraelski narod.

Džonatan Hofman, ko-potpredsjednik Cionističke federacije, je izjavio: “Mogu reći da dr. Majer zloupotrebljava svoj status preživjelog logoraša, i mogu reći da bi možda milioni života bili spašeni ako bi se Izrael formirao 10 godina ranije nego što je bio formiran. Neovisno od njegovog statusa preživjelog logoraša, njegovo poređenje izraelske politike sa nacističkom politikom je bez sumnje antisemitsko.”

“Turneja je cinički isprogramirana”, dodao je gospodin Hofman, “kako bi se podudarila sa Danom holokausta koji se obilježava 27. januara.”

Dr. Ezre Golombok, škotski glasnogovornik Izraelske kancelarije za informisanje, optužio je anticionistički lobi za “eksploataciju” dr. Majera, kojeg je on opisao kao neko “ko je upao u situaciju koju ne razumije.”

“Ovo je jedan od načina uvježbavanja propagande od strane Mika Nepera i njegovih prijatelja, i ništa više. Apsurdno je porediti Izrael sa nacističkim taktikama.”

Predavanja iz serije naslovljene “Nikome se ne ponovilo!” se nastavljaju sve do 30. januara.



Izvor: Herald Scotland

O sebi se zabavili, a nas zaboravili.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=9GhGFTDIBUw[/youtube]

Najbolji je komntar: "čak su se i za brade vukli!''

OBNOVA ''MEHMEDOVE CRKVE''


Da su Bosanci, povratnici (gotovo svi muslimani) u Kozarac 'posebna sorta' kako iz ponosa vole kazati za sebe ovi zaljubljenici u podkozarski rodni kraj, govori i slijedeca prica.
Naime, posljednjih mjeseci među Kozarčanima koji sada zive u Holandiji ponovo je živnulo. Iskra koja je zapalila novu akciju i entuzijazam je obnova ‘Mehmedove crkve’. Restauracija zapravo katoličke kapele u rodnom kraju, plijeni pažnju mnogih, čak i nekih holandskih medija, ponajviše zbog imena. Kakva je to ‘Mehmedova crkva’, oko koje su se zadeverali s obnovom Bosnjaci pitaju u nevjerici mnogi?
Legenda je nastala s kraja 19 i početka 20 stoljeća kada je Bosna i Hercegovina bila pod upravom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto od pojačanih stranih investicija u bh. privredu stiglo je i u podnožje Kozare kada je austrijski poduzetnik Carl Schmutzer otvorio Staru pilanu. Među stotinjak zaposlenih izdvajao se, predradnik Mehmed Kulašić. Izgledom, stasom, pjesmom i svirkom uz gitaru mlado momče zapeo je za oko i naočitoj kćerki austrijskoga poduzetnika, koja je s roditeljima živjela u ‘Bijeloj kući’ bavarskoga stila, uz planinsku ljepoticu Starenicu. Nije prošlo puno zaiskrila je ljubav između dvoje mladih iako bez izgleda i osuđena na propast. Iz tajne ljubavi rodilo se i dijete, nažalost nesretne sudbine.
Jednoga dana, kaže legenda, pred Mutničkom džamijom, slučajni prolaznik je pronašao mrtvo novorođenče, umotano u novine na njemačkom jeziku! Priča se brzo raširila i stigla do kuće gazde Schmutzera, najbogatijeg Kozarčanina. Zarad časti, iako duboko potreseni skandalom, Carl vraća kćerku nazad u Austriju istovremeno naloživši gradnju male katoličke kapele, kako bi se, prema predanju, ‘iskupio za svoje i grijehe svoje mezimice’.
Junak priče, Mehmed Kulašić, kozarački ljepotan, ostao je u sjeti i melanholiji do kraja života u svom Kozarcu. Kao mala utjeha od potonjih generacija, živi spomen na jednu nesretnu ljubav u legendi o ‘Mehmedovoj crkvi’.
Romantična priča oživjela je nedavno među volonterima kozaračkih udruženja Sedra i NGI u Holandiji, te u samom Kozarcu, s inicijativom o obnovi kapele koja je, kao i skoro kompletna inftrastruktura gradića, uništena u srpskoj agresiji na ovaj kraj. Potvrdio nam je to i Midhet Fazlić, volonter udruženja Sedra, bivši kozarački rezervni policajac, nesretni logoraš, koji je prosao Omarsku, Keraterm i Manjaču, jedan od glavnih svjedoka na suđenju gospodarima smrti u srpskim koncentracionim logorima među kojima i prvooptuženom Dušku Tadiću.
Javili su se mnogi koji žele pomoći premda obnova same kapelice ima više simbolički značaj jer u Kozarcu je ostala nekolicina Hrvata od 35, koliko ih je prema popisu iz 1991 g. živjelo, govori Midhat o raspoloženju zemljaka iz zavičaja nakon predstavljanja ideje i plana akcije. Svi poslovi se rade u koordinaciji s Marijanom Stojanovićem, župnikom iz Prijedora, koji je bio prvi donator. Do sada je utrošeno oko 10000 eura u radovima na prilaznim putevima i mostovima, kupovini cigle i izradi potrebne papirologije. Ovih dana, ne bi li ubrzali obnovu kapele, Kozarčani lobiraju i preko nekih holandskih organizacija i medija za pomoć. Prije dva i po mjeseca udareni su temelji kapeli pa više niko u Kozarcu ne sumnja da će i ‘Mehmedova crkva’ ponovo biti uspravljena kao i toliko drugih simbola toga gradića, na ponos i radost drčnih Kozarčana u domovini i svijetu.
Vrijedne ruke Kozarčana, od kojih najveći dio živi u iseljeništvu, do sada su obnovile fortifikacijski kompleks Kozaračke tvrđave s Kapetanovom kulom, Mutničku dzamiju s Kapetanovim mezarjem, Staru pravoslavnu crkvu, Ukrajinsku crkvu u narodu poznatu kao Šarena a jedini objekat od općeg značaja koji još čeka na obnovu je Asker džamija.
Potencijalni donatori ove unikatne akcije ljudi dobroga srca i vjere u suzivot u Bosni i Hercegovini mogu se javiti na e-mail Midhetu Fazlicu fazlic90@hotmail.com

p.s.
NEK CRKNU DUŠMANI

Odavno sam zaboravio analizu poezije, sta je dvostih i tako to, al' evo ''braća" su napisala jedan odlican ep o tome sta se desava u BiH zadnjih dana.
Samo da napomenem da je 100 000 maraka negdje oko 50 500 eura, mada su izvjestaju naveli da je potroseno i vise, procjene su oko 75 000 eura, porezi prikupljeni od gradjana BiH svih vjeroispovijesti i nacionalnosti, sve je to potroseno na akciju hvatanja primitivaca u jednoj bosanskoj vukojebini, da bi se uhvatilo 8 tih seljaka i zaplijenilo 8 legalnih lovackih puski i dvadesetak kuhinjskih nozeva.

''Svjetlost'' bljesnu, svijet Bosni pljesnu



Svjetlost zasja iznad Bosne naše,
Teroriste, vele, pohvataše,
Šest stotina ljudi čak i više,
U selo uđe i od sjene tiše,
Specijalci viteškoga kova,
Srca lavlja i oprema nova,
Pratila ih od čelika kola,
Sto auta i armije pola,
Hrabrost vel'ku oni pokazaše,
Kvalitete svoje dokazaše,
Zapl'jenili tri lovačke puške
I noževe za guliti kruške
Računara nekoliko pravih
Mobitela, što novih što starih
SIM kartice, VHS kasete
CD-ove i razne diskete
Kamere i fotoaparate
Svjetiljke i nekakve pečate
Čak su našli maskirna od'jela
Vid'te, ljudi, kriminalnog djela!
Ko ih ima on je terorista
Makar bio kleti pacifista
Nabrojano nigdje ne postoji
Stoga svijet Maoče se boji
Sva akcija išla je po planu
Ostvarila svrhu zacrtanu
Potrošili sto hiljada marki
Neka znade islamofob svaki
Da nam Bosna može i da znade
Protjerivat' muslimane mlade
Ko onomad bivši režim stari
Sistem ovaj istu čorbu vari
Uhapsili čak su sedam ljudi
Gledaj, sv'jete, podvigu se čudi!
Tako jako udarili nismo
Od Dejtona kad mir zaključismo
Nije čudo, jer većeg problema
Od Maoče u Bosni nam nema
Kad Bošnjaci treba da se hapse
Zajednički udaramo, zna se

.....

To što Mladić srpskom zemljom hodi
I u miru starost on provodi
I što Dodik Bosni kožu dere
Bošnjacima džigerice ždere
Referendum sprema, Bosnu kolje
Kasapi je sve do mile volje
Negira Kapiju i Markale
Vlasti naše smatra za budale
I četništvo javno podržava
Uzor njegov: Mihajlović Draža
Ravnogorci bratija su njemu
Njih on bodri i štiti u svemu
''Genocid u Srebrenici nije!''
Veli Dodik i hinjski se smije
Muslimani njemu neće sudit'
Poručuje: Ko će se usudit'?
Psuje, viče i uvrede d'jeli
Za nos voda Mile svijet c'jeli
Ko zna šta sve ovaj pobro sprema
Vlada naša prstom ne pomjera
A ni SIPU baš mnogo ne brine
Al' Bošnjake hapsi nikom krive
Stvar je jasna ćoravom gavranu
A kamoli pametnom insanu


Kalatović Damir u Maoči bio

Bakir opet puk'o ekskluzivu
''Svjetlost'' hvali k'o akciju finu
Na teren je posl'o jarana
FTV-a Kalat kapetana
Prije nego svanu zora rana
Damir kren'o, akcija mu znana
U Maoču ranom zorom dođe
'Vako nešto bez njega da prođe?
Izvještaj je njegov opak bio
Mokra čvora, tri on je otkrio
I još mnoge druge čudne stvari
Maoča nam rejting svjetski kvari
Gledaj, Bosno, velikog problema
Niko TV u Maoči nema!
Onda mudro k'o Konfuči reče:
''Pretplatu nam plaćat' oni neće''
Na hladnoći mozak mu zakaz'o
Izjavama svojim to dokaz'o
Damir hitno treba generalku
U Maoču smjesti nuklearku
Rek'o jado naznaka da ima
U Maoči čudo da se skriva
Ćage neke valjda tako vele
Oružje za total-uništenje
Maočani planirali stvorit'
Nuklearku u selu otvorit'
Uran-sjeme došlo iz Koreje
Don'jele ga što laste što kreje
Niklo je k'o gljive posl'je kiše
Oko sela, od trave ga više
Djeca su ga po šumama brala
Ženskać ga je u banjama prala
Reaktor se u čatrnji krije
Piti voda iz nje se ne smije
Bomba haman gotova je bila
Ali ''Svjetlost'' plan je razotkrila
Bosnom sada cv'jeće će da cvjeta
R'ješili smo problem c'jelog sv'jeta


....

Orden za laž ''Dževad Galijaša''
Zaslužila ekipa je naša
Objektivnost apstraktan im pojam
Ko ih prati stiče takav dojam
Obolili od čudne su bole
Lagat' više i od para vole
Mitomanska pokosi ih kuga
Priča o tom kilometre duga

.....

Kako bljesnu, ''Svjetlost'' se ugasi
Jasno svima, radi se o farsi
Predstava zbog viznoga režima
Predizborna kampanja se štima
Vlast poltronska i prodane duše
Ljuljaju se kako vjetar puše
Karakter im ispod same nule
Iznutra su poput voćke trule
Združile se islamofob snage
Patnje naše njima mnogo drage
Al' Gospodar svaku spletku znade
Škripcu svakom On izlaz imade
Stazom dina, znanja i morala
Kročimo li, šansa im je mala
Naudit' nam pogan neće moći
Stvoritelj naš bit će na pomoći
Njemu slava vječna neka biva
Dvoličnjake jasno nam otkriva


Musa Aid, minber.ba


Napomena: U političkom magazinu 60 minuta od, 09. 02 2010 objavljen je prilog o akciji ''Svjetlost''. Reporter sa terena, Damir Kalatović koji je sve vrijeme bio uz policiju kako bi ''pohvatao'' prve ekskluzivne snimke i informacije sa mjesta događaja, promrzao i tresući se od hladnoće, u svojoj smušenoj reportaži izjavio je nekoliko uistinu smiješnih i nepovezanih informacija. Širu javnost je upoznao sa ''šokantnim informacijama'', kao naprimjer da u ovom selu postoje samo ''tri mokra čvora'', kako u Gornjoj Maoči niti jedna kuća ne posjeduje TV i kako od njih nije ni za očekivati da će plaćati TV pretplatu... Međutim, izjava kojom je Kalatović vjerovatno zastidio i mitomana Dževada Galijaševića, jesu njegovi navodi kako su u selu ''zaplijenjeni nacrti za izradu oružja za masovno uništenje.....''. Ovo je i od Damira zaista bilo previše.

Tresla se gora rodio se miš! Dok je trajala akcija "Svjetlost" i dok su mnogi mediji sve nas ubjeđvali kako smo svi u životnoj opasnosti od primitvnih debila u jednoj bosanskoj vukojebini dje se s vucima omrkne i osvane u BiH je bez posla ostalo trajno najmanje 2000 radnika, bez primljenih najmanje 3 zadnje plaće!!!
Evo šta kaže jedan od komentatora na forumu dnevnih novina Dnevni avaz iu BiH:

Akcija ''Svjetlost'' i tzv.''vehabije''

Izrael: Vlasnik harema optužen za silovanje i incest

Izraelac Goel Racon koji je imao harem žena i 50-oro djece, optužen je danas u Tel Avivu za držanje u ropstvu, silovanje, incest, prevaru i čitav niz drugih krivičnih djela.

Sud u Tel Avivu podigao je optužnicu protiv Racona (60) zbog toga što je dvadesetak žena, s kojima je imao oko 50-oro dece, držao u ropstvu, potpuno ih kontrolirao i primoravao da zadovoljavaju njegove lične, seksualne i ekonomske potrebe.

On je optužen za čitav niz krivičnih djela, između ostalog i zbog toga što je imao djecu sa sopstvenom djecom, javile su agencije.

Tužioci su naveli da je skupljao novac od socijalne pomoći svojih žena, prisiljavao ih da uzimaju kredite od banaka koje im je, potom, oduzimao, primoravao ih da tetoviraju njegovo ime i lik po tijelu i zabranjivao im da stupe u kontakt sa svojim porodicama, dok su djeca morala da mu ljube noge kad god bi ušao u kuću.

On je ubjedio žene, s kojima nije bio formalno u braku, da je svemoćan i da posjeduje natprirodne moći, kao što su sposobnost liječenja, uništavanja i bacanja kletvi.

Sve žene i djeca živjeli su u prenatrpanim stanovima u Tel Avivu. Neke od tih žena su rekle da je on za njih bio neodoljiv i da su doživjele duhovno spajanje s njim.

Racon, koji se nalazi u pritvoru, tvrdi da nije kriv ni za jedno krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da su žene svojom voljom pristale da žive s njim.

Policiji je već godinama poznat slučaj Racona, ali nije mogla ništa da uradi sve dok se tri žene nisu žalile socijalnoj službi, prenijele su agencije.



Fena