Put
Dug put.
Kroz izmaglicu natapa kiša
gusta i tusta, ljepljiva, sumorna.
Isprana su konačno od čekanja sva okna
ovog oronulog voza
i on je zazviždao i polako kreće.
Gledam,
na stablu usput zasjelo je rano jutro
pustoš za sobom ptice su ostavile i otišle,
na granama vjetrom salomljenim
i beživotno lišće u blatu negdje nedaleko
onkraj široke prostrane ceste.
Dug put.
Pred mojim očima bespomoćna sjećanja
se kolebaju i bujaju poput ovih oblaka
nad jesenjom ravni pred kojom kao
okrivljena i osuđena bježim.
I ne znam koliko još ima do granice
koju moram prijeći
da zbacim ovo godišnje doba rasplakano
što ga nosim u očima
već sto hiljada potrošenih godina.
Do granice,
da ga upokojim sa par sačuvanih riječi.
Dug put.
Sve vidim i sve u kapanju oknom živim
ali mi se čini kao da usnula sam
pa samo sanjam i bojim se
da ne ostanem u roblju jeseni,
da ne stegne me prokletstvo u krivnji
na sva odricanja i davanja.
Bojim se neba širokog i slobodnog
da me se ne postidi
ako sustigne me kob i mrak mog priznanja
Ja sam...polumrtva i nemoćna.
Ja ta sam.
Dug put.
I sve tako duboko osjećam
kao ovu kužnu vlagu pod svojim prstima
na zamagljenom staklu,
kao svu studen jednog prohujalog vijeka
istrošenih i samotnih grana.
Osjećam od udisnja umor u grudima.
I kišu sumornu i tešku
što kao da potopiti će mene i ovaj voz,
granicu da ne vidim
gdje put žuri se osloboditi svih čekanja.
Sve vidim i javom znam
ali ipak sve je kao da sanjam.
|
