srijeda, 28.06.2006.
DANAS PROGOVARAM O LJEPOTI....
Što uopće znači kad je netko lijep??? Ili kad je netko ružan??? Tko je taj tko mi ima pravo reći da sam najljepša ili najružnija na svijetu?! Uistinu, tko kroji pravila o tako osobnoj stvari kao što je ljepota??? I što je najvažnije, tko su budale koje se podređuju tim pravilima???
Nekad sam, kao dijete, bila jako osjetljiva zbog tih stvari. Zato sam se ponašala, oblačila, i trudila izgledati onako kako su to drugi od mene očekivali, onako kako je bilo „lijepo“. A nikad nisam bila lijepo dijete. Nekako se nisam imala naviku smješkati pred fotoobjektivom, nisam bila osobito društvena, nisam bila najpopularnije i najglasnije dijete. Pa nisam ni sad. Ali sad se svijest u meni promijenila. Sad se obožavam slikati i uvijek utrčavam u slike drugim ljudima jer sam stvarno fotogenična. Mislim, na fotkama, ako je dobar kut, izgledam duplo bolje nego uživo. Sad se ne sramim glasno reći što mislim o određenoj stvari, ne sramim se izaći na pozornicu pred tristo ljudi, iako nimalo ne ulazim u ona standardna pravila o ljepoti. Ne, nisam plavuša, nisam 90-60-90, ne oblačim se po posljednjoj modi, nemam pravilno držanje ali to me sad ne sprečava da budem ono što jesam, da kažem sve što želim i da radim sve što želim.
I iskreno, ponekad kad stanem pred zrcalo, osjećam se lijepo. Sad shvaćam da sam samo trebala riješiti stvari u svojoj glavi, promijeniti stavove, i tako sad ZNAM da uistinu NIJE VAŽNO ono što je na nama, tj, nije važno kako mi izgledamo, već kako to prihvaćamo i nosimo. Naravno, i ja katkad imam svoje krize, mušice, ili kako-se-to-već-zove, ali one prođu i opet se, nakon toga, osjećam jednako dobro kao i prije.
A o ljepoti drugih ljudi ne mogu govoriti. Ja sam od onih osoba koje, kad im je netko drag, onda im je i lijep, a kad mi je netko mrzak onda mi je baš i ružan. Recimo, meni su moje prijateljice najljepše koke u gradu, a u isto vrijeme su mi neke cure ružne i odbojne, iako se u one standarde ljepote uklapaju sto puta više od mene.
Ali ja stvarno ne shvaćam one glupače i glupane (da, usuđujem ih se tako nazvati) koji se pod svaku cijenu trude izgledati onako kako to ovosezonski ideal ljepote i moda nameću. Pa zato, kad izađem u grad, sve cure izgledaju kao klonovi. Ako se nose minice, sve su u minicama, ako se nosi ružičasto, sve su u ružičastom, ako se nose cipele na špic sa tankim petama, sve će baš to nositi. Kažem vam, poput klonova!!! Meni to nije zdravo! To je potpuno zatomljivanje osobnosti, kao da smo u komunizmu! Bože sačuvaj! I sve se trude ostati mršave, izblajhati kosu u plavo, izvući pramenove, ili šta ja znam, šta je tog trena već aktualno...
Ma ne znam, to su za mene sve nedovoljno jake ličnosti, i bez ukusa, pa im se lakše prilagoditi. Možda i ja jednom budem takva, ali dotad, volim svoje preveliko dupe, svoju prirodno smeđu kosu, svoje jajoglavo lice, svoje neporedane zube, preveliki nos i klempave uši. Volim čak i svoje noge koje u minici izgledaju GROZNO ali znate što? BAŠ ME BRIGA!
To je sve za danas, na ovo me pisanje potakla preksinošnja šetnja po gradu i koke u čudnoj obleci, sa očitom namjerom da se pokaže što više gole kože...
Budite mi kako-u-briljantinu-kaži zdravi, lijepi i pametni, i uistinu, ne brinite, svi ste vi meni lijepi, a i sami sebi treba da budete, jer dok ne počnete tako razmišljati, uistinu, ostat ćete ružni do kraja života. Puno pozdravaaa!!!
